Govori
Ostvarenje američkog sna: Put koji su američki crnci i žene prešli od obespravljenosti do pune ravnopravnosti
Zamjenica šefa Misije SAD-a u BiH Judith Cefkin
4. i 5. novembra 2008. godine
Dobro veče i još jednom, dobrodošli. Sretna sam što ste sa nama večeras i što zajedno pratimo predsjedničke izbore u Americi.
Kao što je ambasador English rekao, ovo su istinski istorijski izbori za Sjedinjene Američke Države. Kad se svi glasovi izbroje i potvrde, SAD će dobiti ili svog prvog predsjednika koji je crnac, ili će, po prvi put, žena biti potpredsjednik.
Kada bi se danas “očevi nacije” vratili među žive i našli se usred današnje Amerike, bili bi zapanjeni sadašnjom političkom scenom, iako su upravo oni bili ti koji su nam u svojoj mudrosti podarili okvir upravljanja koji je omogućio zapanjujući razvoj u participativnoj demokratiji u Sjedinjenim Državama - okvir koji vlast u našoj zemlji čini istinskom “vladavinom naroda, od naroda i za narod”.
Kao što znate, kada su utemeljitelji definisali temelje nastanka naše nacije u Deklaraciji o nezavisnosti, naveli su: “Mi smatramo da su ove istine same po sebi očigledne: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je Stvoritelj podario određena neotuđiva prva; među kojima su pravo na život, slobodu i potragu za srećom.”
Nažalost, očiglednost ovih istina predugo je zaobilažena u našoj zemlji. Tek su usvajanjem 15. amandmana koji je ratifikovan 1870. godine Afro-Amerikanci dobili pravo glasa. A još je više vremena trebalo da se to pravo ispoštuje. U međuvremenu, tek je 1920. godine, ratifikacijom 19. amandmana ženama u Americi garantovano pravo glasa.
U sljedećih nekoliko minuta želim dati kratki pregled borbe za jednakost koja je omogućila promjene kojima smo danas svjedoci, podijeliti s vama razmišljanja o tome šta je dovelo do toga i o tome šta nosi budućnost.
Sjedinjenje Države su utemeljene na kontradikciji principa i prakse. Naša je zemlja utemeljena na principu jednakosti, a ipak je ropstvo bilo legalno. Demokratski predsjednički kandidat Barak Obama ovo je nazvao “američkim prvim grijehom”.
Ropstvo je okončano građanskim ratom. 13. amandman ratifikovan 1865. godine to je uvrstio u naš ustav. 14. amandman ratifikovan 1868. godine potvrdio je bivše robove i “sve osobe rođene ili naturalizovane u SAD” kao “građane”. Konačno, u 15. amandmanu ratifikovanom 1870. godine se kaže: “Pravo glasa građana SAD ne mogu poreći niti ograničiti ni SAD ni pojedinačne države na osnovu rase, boje kože, ili prethodnog statusa roba.”
Ovim amandmanima je okončana legalna obespravljenost Afro-Amerikanaca. Međutim, borba crnaca za potpuno ostvarenje toga prava produžila se i u narednom stoljeću. 1896. godine, u čuvenom slučaju “Plessy protiv Fergussona” presuda Vrhovnog suda bila je da se grupe mogu tretirati odvojeno, a da ipak budu jednake. Ovo je bilo uzrokom pojave poznate pod imenom “Zakoni Jima Crowa”. Ovi su zakoni bili uvod u eru segregacije, zastrašivanja i brutalnosti prema crncima. Mnogima je bilo zabranjeno da glasaju u nekim državama korištenjem mehanizama poput testova pismenosti, traženja dokaza o posjedovanju imovine ili plaćanja poreza na glasanje.
U 20. stoljeću, udruženja građana – među kojima je najpoznatije bilo Nacionalno udruženje za promociju prava obojenih, NAACP – pokrenula su kampanju za jednaka prava crnaca. Ova kampanja za građanska prava vodila se na dva fronta.
Prvi front bio je zakonodavni, sa sudskim slučajevima za okončanje diskriminatorske prakse. 1954. godine, Nacionalno udruženje za promociju prava obojenih izvojevalo je u Vrhovnom sudu veliku pobjedu presudom u poznatom slučaju “Brown protiv Odbora za obrazovanje”. Ovom presudom poništena je presuda u slučaju “Plessy protiv Fergussona”, jer je utvrđeno da odvojene ustanove za različite rasne grupe predstavljaju suštinsku nejednakost, što je dovelo do integracije naših škola.
Drugi front uključivao je niz nenasilnih protesta zamišljenih da šokiraju Amerikance i probude ih iz stanja ravnodušnosti prema dominirajućem rasizmu. Prvog decembra 1955. godine, mlada crnkinja Rosa Parks pokrenula je lavinu koja je transformisala borbu za građanska prava u masovni politički pokret, jer je odbila ustupiti mjesto u autobusu na kojem je pisalo “samo za bijelce” u gradu Montgomery u državi Alabami. Borba koja je uslijedila i koju su vodili hrabri muškarci i žene poput Rose Parks i Martina Lutera Kinga Juniora, od kojih su neki, poput dr. Kinga, u njoj dali i svoje živote – bespovratno je promijenila Ameriku.
1964. godine, predsjednik Lyndon Johnson uticao je na usvajanje Zakona o građanskim pravima koji je potvrdio pravo glasa, zabranio diskriminaciju u javnim ustanovama i povećao nivo jednakosti pri zapošljavanju. Usvajanje Zakona o pravu glasa koje je uslijedilo 1965. godine dodatno je osiguralo glasačka prava.
Tokom narednih nekoliko decenija, aktivisti za građanska prava su nastavili postepeno rušiti zakonske i društvene prepreke ka jednakosti, dovodeći nas danas u situaciju u kojoj postoje realni izgledi da jedan Afro-Amerikanac uskoro uđe u Ovalni ured.
Dok su se crnci u svojoj borbi za građanska prava morali boriti protiv pravne tradicije osmišljene tako da ih stalno drži u potčinjenom položaju, žene su se morale boriti protiv zakona i tradicija za koje se tvrdilo da ih štite.
Početkom 19. stoljeća, dok se vodila bitka za slobodu i građanska prava crnaca, žene Amerike – koje su bile na sličan način obespravljenje – počele su uporednu kampanju za građanska prava. Ustvari, mnogi aktivisti došli su iz abolicionističkog pokreta. 1848. godine, grupa sufražista održala je konvenciju o pravima žena u Seneca Fallsu, u New Yorku, kada su napisali sopstvenu “Deklaraciju o nezavisnosti” u kojoj su naveli da su “svi muškarci i žene jednaki”. To je pokrenulo borbu za davanje prava glasa ženama. Zanimljivo je da je jedna od vodećih sufražistkinja, Susan B. Anthony, pokušala glasati na izborima 1872. godine. Kažnjena je sa 100 dolara kazne za kršenje zakona.
Iako SAD nisu ženama garantovale pravo glasa, Zapadne države bile su ispred svog vremena. Teritorije Wyominga i Utah, i države Colorado i Idaho ženama su dale pravo glasa prije 1900. godine. 1917. godine, u Montani je izabrana prva žena za američki Predstavnički dom (Jeanette Rankin).
Ali, tek je 1920. godine ratifikovan 19. amandman na Ustav u kojem stoji: “Pravo glasa za građane Sjedinjenih Američkih Država neće biti osporeno niti limitirano od strane SAD niti bilo koje pojedinačne države na spolnoj osnovi.”
Žene su, poslije toga, sve više koristile to svoje pravo. Ustvari, od 1964. godine, žene čine više od polovine birača SAD, a od 1980. godine, glasa više žena nego muškaraca.
Žene su bile sporije u vezi sa direktnim uključivanjem u izbornu politiku, iako su se neke žene kandidovale čak i prije nego što su imale pravo glasa. 1872. godine, Victoria Woodhull (burzovni mešetar) kandidovala se za predsjednika na listi “Stranke za jednaka prava”. (Zanimljivo je da je njen kolega koji se kandidovao za mjesto potpredsjednika bio Frederick Douglass, istaknuti politički lider, Afro-Amerikanac). 1984. godine, Geraldine Ferraro postala je prva žena potpredsjednički kandidat jedne velike stranke. Druga je guvernerka Aljaske, Sara Palin, koja je ove godine potpredsjednički kandidat.
Danas su 16% članova Kongresa, 23% zastupnika u državnim zakonodavnim tijelima i 8 guvernera ŽENE. No, to je dovoljno tek toliko da SAD budu malo ispod svjetskog prosjeka. Ali, sa sve većim brojem istaknutih primjera, poput senatorice Hillary Clinton, predsjednice Predstavničkog doma Nancy Pelosi, i republikanske kandidatkinje za potpredsjednika SAD, Sare Palin, neizbježno je da će te brojke rasti.
Kako možemo objasniti ove promjene?
Pa, one su dijelom rezultat osnovnih principa američke političke kulture. Ti principi uključuju vjerovanje u:
Slobodu - to je ideja da možemo raditi što želimo sve dok time ne nanosimo štetu drugima;
Jednakost - to je ideja da svako treba imati jednaka prava i jednake šanse za uspjeh u životu;
Demokratiju - to je princip po kojem vlasti trebaju odgovarati narodu; i
Građansku dužnost - to je ideja da građani trebaju ozbiljno shvatati svoju zajednicu.
Američka dilema bila je da je naše ponašanje ponekad bilo u suprotnosti sa ovim vjerovanjem, ali upravo je to vjerovanje bilo važan izvor promjena koji nas je inspirisao da težimo da naše ponašanje uskladimo sa našim vrijednostima.
Sigurno je da je odvažnost čitavog niza hrabrih pojedinaca donijela promjene. Onima koji ne vjeruju da je moguće da pojedinci mijenjau historiju, predlažem da se osvrnu na primjere Susan B. Anthony, Elizabeth Cady Stanton, Rose Parks i Martina Luthera Kinga.
Treće: udruženja građana, poput Američkog nacionalnog udruženja sufražistkinja i Nacionalnog udruženja za promociju prava obojenih – koja su suočila Amerikance sa potrebom da pobijede sopstvene predrasude – donijela su važnu promjenu.
Četvrto, savjesni akteri u vlasti, naročito u pravosuđu i izvršnoj vlasti, koji su tumačili i provodili zakon u cilju zaštite građanskih prava bili su još jedan faktor pozitivne promjene.
I konačno, pomenula bih promjene u američkoj demografiji. Danas su 34% Amerikanaca pripadnici manjinskih grupa - Crnci čine 14% stanovništva, 15% su Hispano-Amerikanci, a 5% Amerikanci azijskog porijekla. Preko 12% stanovnika Amerike su rođeni izvan Amerike.
Jednostavno rečeno, priča Baraka Obame nekima može zvučati egzotično, ali za mnoge ona predstavlja sve raznovrsniju strukturu Sjedinjenih Država.
Ovi trendovi će se nastaviti. Procjene Biroa za popis stanovništva indiciraju da će do 2050. manjinske grupe (zajedno) činiti većinu – oko 54% američkog stanovništva. Očekuje se da će se do tada procenat Amerikanaca hispano ili azijskog porijekla skoro udvostručiti. Naročito je značajno da će se broj stanovnika koji su proizvod međurasnih veza više nego utrostručiti – od trenutnih 5.2 na 16.2 miliona. Naravno, žene će biti važni pripadnici ovih grupa. Ovakva raznolikost uveliko obogaćuje našu američku demokratiju.
U svom govoru u Cape Townu, u Južnoj Africi, 1966. godine, (na vrhuncu vladavine Aparthejda) senator Robert Kennedy govorio je o “talasima nade” od kojih nastaju struje “svaki put kada se čovjek bori za neki ideal ili radi na poboljšanju sudbine drugih ljudi”. U ovom govoru, senator Kennedy je također rekao da se: “osnovna čovjekova ljudskost može zaštititi i sačuvati samo tamo gdje vlasti moraju biti odgovorne ne samo prema bogatima, ne samo prema pripadnicima jedne religije, ne samo prema pripadnicima jedne rase, nego prema svim ljudima.”
Dame i gospodo, hvala vam. A sada vas pozivam da zajedno posmatramo kako se stvara istorija.