Govori
Obraćanje ambasadora Charlesa L. Englisha
Univerzitet u Sarajevu Rektorat
11. februara 2009. godine
Doktore Čaklovica, uvaženi profesori, studenti i prijatelji, dobro jutro. Izuzetno mi je zadovoljstvo što imam priliku govoriti vam danas o pravcu vanjske politike u administraciji predsjednika Obame i šta to znači za budućnost Bosne i Hercegovine.
Sutra će Amerika obilježiti dvjestogodišnjicu rođenja predsjednika Abrahama Lincolna, najznačajnijeg Amerikanca. Lincoln je vodio našu naciju kroz jedan od njenih najmračnijih perioda i osigurao da se svi pridržavaju principa Deklaracije o nezavisnosti i da se ti principi primjenjuju na sve. Zahvaljujući njemu i onima koji su došli poslije njega i borili se za te ideale, s ponosom mogu reći da je 20. januara 2009. godine u Americi inauguriran prvi predsjednik Afroamerikanac.
Baš kao predsjednik Lincoln, i predsjednik Obama postao je predsjednik u vrijeme krize. Kao što je to učinio predsjednik Lincoln u svom inauguralnom govoru, i predsjednik Obama govorio je o izazovima, planu za suočavanje s njima i ponudio nadu. Na stepeništu Capitola, predsjednik Obama je također istakao nekoliko ključnih principa koje će slijediti njegova administracija u vanjskoj politici u naredne četiri godine.
- Prvo, jasno je rekao da će ideali naših utemeljitelja koji “su sačinili povelju da bi osigurali vladavinu zakona i ljudska prava” biti osnova njegove vanjske politike. Kao što je predsjednik Obama s pravom primijetio, “ovi ideali još uvijek obasjavaju svijet.”
- Drugo, predsjednik Obama obećao je obnavljanje američkog liderstva na osnovu ovih trajnih principa. “Amerika je prijatelj svih nacija…i opet smo spremni da budemo lideri” obećao je.
- Treće, predsjednik Obama istakao je važnost diplomacije. “Sama moć Amerike ne može nas zaštiti…Sigurnost Amerike proističe iz pravednosti našega cilja; iz snage našeg primjera, iz snažnih kvaliteta skromnosti i suzdržanosti.” rekao je.
- Na kraju, Obama je jasno rekao da neće oklijevati kada je u pitanju odbrana Amerike i otvoreno upozorio one “koji nastoje promovirati svoje ciljeve teroriziranjem i ubijanjem nevinih ljudi…Amerika će vas poraziti.”
Ovo su ključni principi kojima će se rukovoditi vanjska politika predsjednika Obame: vanjska politika zasnovana na američkim idealima; na posvećenosti američkom liderstvu; naglasku na američkoj diplomaciji; i spremnosti za odbranu američkih interesa kada su dovedeni u pitanje.
Ove su principe istakli i potpredsjednik Joseph Biden i državni sekretar Hillary Rodham Clinton na početku svojih razgovora sa američkim prijateljima i saveznicima u Evropi, Aziji i širom svijeta.
Ali, siguran sam da se vi pitate “šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?” Jedna stvar je jasna: Sjedinjene Države ostaju istinski i pouzdan partner Bosne i Hercegovine.
Ideali
U posljednjih četrnaest godina, američka politika prema BiH, kao i naš angažman ovdje, temelje se na američkim idealima. Moja je vlada uvijek vjerovala u građane Bosne i Hercegovine. Nepokolebljivo vjerujemo da želite prevazići etničke podjele koje su vašu zemlju toliko dugo trovale, i da želite da vaša djeca odrastaju u tolerantnoj, multietničkoj, demokratskoj i prosperitetnoj Bosni i Hercegovini. To je cilj kojem stremi moja vlada od Daytona. Administracija predsjednika Obame će angažirati kreatore politike sa novim pogledima, ali temeljna posvećenost Sjedinjenih Država prosperitetnoj i demokratskoj Bosni i Hercegovini je nepokolebljiva.
Što se tiče naše posvećenosti tolerantnoj, multietničkoj Bosni i Hercegovini, bila bi greška smatrati da smo naivni u vezi sa izazovima s kojima se suočava vaša zemlja, ili pretpostaviti da će administracija predsjednika Obame napustiti pragmatični način djelovanja koji je karakterizirao našu vanjsku politiku ovdje u posljednih četrnaest godina. I dalje ćemo biti realistični. Svjesni smo da će, zbog bosanskohercegovačke historije, etnička pripadnost još neko vrijeme u ovdašnjem političkom životu igrati veću ulogu nego u većini demokratskih zemalja svijeta. Nivo decentraliziranog odlučivanja koje je uvijek važno u demokratskim vladama, ima poseban značaj u Bosni i Hercegovini. Znamo da Bosna i Hercegovina nikada neće, niti bi trebala, imati ogroman aparat na državnom nivou koji postoji u nekim drugim zapadnoevropskim zemljama. Znamo da jača, funkcionalnija i efikasnija država mora također biti, u značajnoj mjeri, decentralizirana država s odgovarajućim sistemom ustavne regulative koja omogućava ravnotežu u ovlastima za svaku etničku grupu.
Tokom svog inauguralnog govora, predsjednik Obama je jasno rekao da kompromis koji služi našim idealima i ambicijama nije grijeh, te da je napredak nemoguć ukoliko politikom dominiraju “sitničava zamjeranja i lažna obećanja, uzajamna optuživanja i istrošene dogme.” Ove su riječi bile upućene američkim političkim organima koji su povremeno bivali gorko podijeljeni što je njima samima nanosilo štetu, ali se te riječi isto tako mogu primijeniti i na Bosnu i Hercegovinu.
Isuviše je dugo ovdašnja politika bila uhvaćena u zamku uzajamnih optuživanja i istrošenih dogmi. Kontinuirano je, tokom posljednje dvije i pol godine, rasla nacionalistička retorika, što je alarmantno. Politički lideri Srba, Hrvata i Bošnjaka su svi potvrđivali svoju posvećenost euroatlantskoj budućnosti Bosne i Hercegovine, ali u praksi nisu adekvatno slijedili put evroatlantskih integracija.
To se mora promijeniti
Ili će lideri Bosne i Hercegovine raditi na podjelama, podsticati neprijateljstvo i slijediti uske etničke interese koji će ovu zemlju odvesti putem raspada, nestabilnosti, a možda i nasilja, ili će pokazati put budućnosti Bosne i Hercegovine koja sobom nosi nadu i koja se jedino može postići bolnim – a ponekad i politički nepopularnim – kompromisom.
U ovom kontekstu, moja je vlada pozdravila Prudski sporazum kao primjer konstruktivnog dijaloga koji za cilj ima pronalaženje izlaza iz političkog ćorsosaka u Bosni i Hercegovini. Teški problemi s kojima se suočava ova zemlja ne mogu se riješiti bez spremnosti na kompromis i angažiranja u konstruktivnom dijalogu, ali kao što smo naglasili u novembru prošle godine, politički dogovor mora voditi stvarnoj promjeni.
Moju su vladu također ohrabrile riječi Sulejmana Tihića. On je podstakao sunarodnjake Bošnjake da se, umjesto ogorčenosti koja je zasnovana na onome što se dešavalo u prošlosti, okrenu putu kompromisa sa Srbima i Hrvatima koji sve građane BiH može odvesti u bolju budućnost. To je zdrav politički instinkt kojeg će SAD podržati.
Liderstvo
Prije skoro 14 godina, Daytonski mirovni sporazum zaustavio je nemilosrdni rat u Bosni i Hercegovini u kojem je 100.000 ljudi izgubilo život, uključujući i žrtve genocida u Srebrenici 1995. godine, a milioni su izgubili domove. To je bio odlučujući momenat američke vanjske politike. Moja zemlja od tada ima vodeću ulogu u Bosni i Hercegovini.
Uložili smo preko milijardu i pol američkih dolara u obnovu vaše zemlje, u uspostavu odgovarajućih institucija i podršku povratku izbjeglica i raseljenih lica njihovim domovima. Energično smo radili na provedbi Daytonskog sporazuma. Dali smo podršku osnivanju građanskih grupa, slobodnih medija, neovisnih sudskih institucija – koje su sve ključne za demokraciju i vladavinu zakona – i bili smo uz njih kada su ih napadale neprijateljski nastrojene političke snage.
Naš angažman u Bosni i Hercegovini će se nastaviti, ali američko vođstvo neće uvijek imati oblik kakav je imalo u prošlosti. 2009. nije 1999. Promijenili su se prioriteti s kojima su suočeni vaši lideri. Fokus nije više samo na Daytonu. Danas je on na provedbi mjera koje su potrebne da bi se Bosna i Hercegovina pridružila NATO savezu, i naročito EU.
To da se fokus političkog programa pomjera sa Daytona na Evropu znak je napretka kojeg je postigla vaša zemlja od 1995. godine. Također je sasvim prirodno da će Brussels i institucije Evropske unije preuzimati sve veću ulogu u Bosni i Hercegovini kako se vaša zemlja bude približavala ostvarenju svojih evroatlantskih aspiracija. To ne znači da će Washington okončati svoj angažman u BiH. Kako je istakao predsjednik Obama u svom inauguralnom govoru, njegova će se administracija oslanjati na “čvrsta savezništva” i blisko sarađivati “sa starim prijateljima” u vezi sa zajedničkim vanjskopolitičkim izazovima. To uključuje i BiH. Više “Evrope” u budućnosti Bosne i Hercegovine ne znači manje američke posvećenosti uspjehu BiH.
Iako SAD očekuje tranziciju sa institucije visokog predstavnika na instituciju specijalnog predstavnika EU, još nismo dotle stigli. SAD će podržati tranziciju na instituciju specijalnog predstavnika EU ne samo zato što je to dobro samo po sebi, nego zbog onoga što to govori o posvećenosti lidera BiH kompromisu i zajedničkoj budućnosti. Najbolji način da bh. političari pokažu da su spremni surađivati i postizati kompromise koji su neophodni za budućnost BiH jeste da u potpunosti provedu tzv. plan “5 plus 2” za zatvaranje Ureda visokog predstavnika. SAD se neće zadovoljiti – i neće se složiti sa— rješenjima po principu “najnižeg zajedničkog imenitelja”, niti praznim dogovorima koji ne zadovoljavaju ni slovo ni duh uvjeta koje je postavilo Vijeće za implementaciju mira.
Biću jasan: nećemo dozvoliti političkim liderima da isprovociraju krizu ili blokiraju provedbu samo da bi OHR ostao, ali u isto vrijeme politički lideri ne smiju odbijati provedbu plana 5 + 2 i očekivati da, bez obzira na to, OHR ode. Njihov neuspjeh da postignu kompromise potrebne za provedbu plana 5 plus 2 opovrgao bi njihov argument da su lokalni lideri spremni preuzeti političku odgovornost i prisilio bi nas da ponovno razmotrimo ulogu koju bi OHR trebao imati u BiH.
Diplomacija
Uvijek smo željeli da Bosanci i Hercegovci iz svih etničkih grupa preuzmu u svoje ruke dugoročni razvoj zemlje. Obiman međunarodni angažman bio je potreban da bi bio proveden Daytonski mirovni sporazum, jer politički lideri vaše zemlje nisu uspjeli preuzeti na sebe njegovu provedbu, uključujući i reforme koje uz njega idu.
Dali smo podršku formiranju brojnih državnih institucija koje danas postoje s ciljem obezbjeđenja institucionalnih potencijala potrebnih za provedbu nadležnosti koje, prema Daytonu, pripadaju državi. Ne može se očekivati od države da rješava pitanja imigracije, izbjeglica i azila bez Državne granične policije ili Službe za odnose sa strancima. Niti država može regulirati međuentitetski saobraćaj bez Ministarstva saobraćaja i komunikacija. Ove i druge državotvorne reforme nisu planirane da bi bilo koga kaznile, kako govore neki politički lideri. Niti one, kako impliciraju neki drugi, čine nezakonit prenos nadležnosti sa entiteta na državu.
Shvatamo da državne institucije ne funkcioniraju uvijek onako uspješno i efikasno kako bi trebale. Ali, rješenje tog problema je da ih se popravlja, a ne uništava. Također je neodgovorno politizirati državne institucije nastojanjem da se potkopa povjerenje javnosti u njih putem retoričkih napada, ili insistiranjem na uskim etničkim interesima koji su u suprotnosti sa njihovom osnovnom misijom i svrhom da služe podjednako svim građanima. Aktivnosti političkih lidera, onih koje oni nominiraju u državne institucije i ostalih izabranih predstavnika moraju biti vođene onim što je predsjednik Obama nazvao “duhom službe” u svom inauguralnom govoru. Također moraju biti vođene “spremnošću da se pronađe smisao u nečem što je veće od njih samih”, kao što je također rekao predsjednik Obama, a što su u slučaju BiH, evroatlantske aspiracije svih njenih građana.
Naša diplomacija u BiH bit će vođena istom energijom i angažmanom koji su je vodili u proteklih 14 godina. Naglasak na diplomaciji na koju poziva predsjednik Obama nije poziv na pasivnost. Ovdašnji politički lideri mogu očekivati da ćemo s njima održavati vezu i na javnom i na privatnom planu. Mi nećemo nametati rješenja BiH dok vaša zemlja bude preuzimala izazove koji prate pripreme za članstvo u NATO savezu i EU. Ne možemo – i ne želimo – diktirati kakvi će biti rezultati procesa ustavne reforme. To je nešto oko čega se moraju dogovoriti građani Bosne i Hercegovine, uključujući izabrane predstavnike sva tri konstitutivna naroda.
Svjesni smo da demokratska, mirna i prosperitetna Bosna i Hercegovina, čvrsto usidrena u evroatlantskim institucijama, nije moguća ukoliko se ne zadovolje određeni uvjeti.
- Prvo i najvažnije, BiH mora ostati jedinstvena, suverena zemlja unutar granica koje su 1992. godine priznale Ujedinjene nacije, a potvrdio i zajamčio Daytonski mirovni sporazum 1995.
- Drugo, BiH mora imati funkcionalne i efikasne državne institucije, uključujući neovisno sudstvo, koje imaju potencijale da ispune obaveze povezane sa članstvom u evroatlantskim institucijama.
- Treće, BiH mora biti jedinstven ekonomski prostor u kojem se kapital i radna snaga mogu kretati u skladu sa ekonomskim potrebama i tržištem, a ne etničkom politikom i predrasudama.
Naravno, politički lideri ove zemlje također moraju zadovoljiti uvjete za pristup NATO savezu i Evropskoj uniji – prema definiciji NATO saveza i EU. To znači ispunjavanje obaveza povezanih sa Intenziviranim dijalogom NATO saveza, provedbom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, te uvjetima iz Sporazuma o evropskom partnerstvu. Evidencija onoga što su do sada vaši lideri uradili u vezi sa ispunjavanjem samo najvažnijih od ovih uvjeta pokazuje da su rezultati loši i da se situacija mora popraviti.
Odbrana naših interesa
Jasno je da je program kompromisa i napredovanja ka EU i NATO savezu veliki izazov za Bosnu i Hercegovinu, naročito zbog trenutne političke klime čestih pat-pozicija i konstantnog međuetničkog političkog sukobljavanja. Ali, šta je alternativa? Druge zemlje mogu godinama čamiti u političkoj pat-poziciji, a da ipak ne trpe ozbiljne političke posljedice, ali novija historija ukazuje na činjenicu da BiH nema taj luksuz. Cijena koju bi BiH platila zbog pat-pozicije i neuspjeha ne bi bila samo dalja stagnacija. Mogla bi to biti nestabilnost i obnovljeni sukob.
Ponekad nam neki naši sugovornici u BiH govore da vjeruju da Srbi, Bošnjaci i Hrvati ne žele i ne mogu živjeti zajedno u jednoj državi. Oni opisuju BiH kao “brak” između tri konstitutivna naroda koji jednostavno ne funkcionira uprkos tome što oni koji su u njega ušli daju sve od sebe. Vrijeme je, kažu, prihvatiti nesavladive sile historije i neizbježnu potrebu za razvodom nekad u budućnosti. Sumnjam u, i odbijam ove pretpostavke od kojih mi se mnoge čine sebičnim, a koje su u osnovi ovakvog fatalističkog opisa izgleda za budućnost Bosne i Hercegovine.
Prvo, iako je sigurno istina da teret novije historije uporno lebdi nad ovom zemljom, Bosna i Hercegovina nije koncept star samo 15 godina, to nije zemlja koja postoji samo 15 godina. Srbi, Bošnjaci i Hrvati i ostali žive u njoj u miru i kao susjedi puno duže. Mržnja nije neizbježna. Posao lidera je da iskažu liderstvo, a oni to ne rade kada se oslanjaju na nacionalističku retoriku i nastoje stalno ponavljati nacionalističke mitove. Drugo, nije pošteno govoriti da pokušavate učiniti Bosnu i Hercegovinu funkcionalnom, a svoje vrijeme i energiju posvećujete tome da obezakonite i potkopate državu. Kao što je također nepošteno tvrditi da ste spremni raditi i sarađivati da bi se prevazišle razlike, a odbijate ponuditi konstruktivna rješenja za probleme i odbijate kompromis. Treće, pitam se da li oni koji tvrde da je razvod neminovan zaista razumiju posljedice angažovanosti na planu kojem je takva tvrdnja premisa. Da li zaista vjeruju da će razvod kojem teže biti sporazuman? Ova je zemlja već bila suočena sa tragičnim posljedicama pogrešne procjene i istrajavanja na političkim planovima čija je osnova stav “sve ili ništa”. Ona nikada više ne može i ne smije biti izložena takvim okolnostima.
I na kraju, četvrto, tokom mog boravka ovdje upoznao sam puno Bosanaca i Hercegovaca koji vjeruju u tolerantnu, multietničku Bosnu i Hercegovinu i koji u skladu s tim i žive. Ti Bosanci i Hercegovci žele da njihova djeca odrastaju u društvu u kojem se cijeni njegova raznolikost, a o pojedincima se sudi ne na osnovu njihove etničke pripadnosti nego na osnovi njihovog karaktera, da parafraziram jednog velikog Amerikanca. Ovi građani predstavljaju živi kontra-argument političkim liderima koji tvrde da je neminovno da budućnost ove zemlje oblikuju demoni novije prošlosti.
BH politički lideri imaju očigledan izbor u vezi sa budućnošću koju žele za sebe i svoje birače, a moju vladu zanima šta će izabrati. Moja vlada posvećena je građanima BiH s kojima dijelimo zajedničku viziju tolerantne, savremene, sigurne i prosperitetne zemlje. Spremni smo raditi sa vašim političkim liderima da bismo vam pomogli da tu viziju ostvarite, ali kao što je predsjednik Obama naglasio u svom inauguralnom govoru, spremni smo također štititi i braniti naše interese ako ovdašnji lideri odaberu ili budu slijedili planove koji nisu u skladu s njima.
Zaključak
Poruka predsjednika Obame je uvijek bila poruka nade, povezivanja ljudi i prevazilaženja razlika. Znam da za Bosnu i Hercegovinu to nije lako. Put naprijed biće težak. Bosna i Hercegovina može se približiti svojoj evroatlantskoj sudbini, ali za to će biti potrebni hrabri politički lideri. Za to će biti potrebno da postignu koncenzus i dođu do kompromisa.
Baš kao što je ovo značajno vrijeme za Sjedinjene Države, značajno je i za Bosnu i Hercegovinu. To je vrijeme opasnosti, ali i vrijeme šanse. Politički lideri BiH moraju je iskoristiti. Pozivam ih, kao što je to uradio Predsjednik Obama pozivajući američki narod, “da objave kraj sitničavih zamjeranja i lažnih obećanja…da umjesto straha, odaberu nadu, a umjesto sukoba i nesklada, jedinstven cilj.”
Hvala.