Izvještaji Ministarstva inozemnih poslova
Izvještaj o stanju ljudskih prava za 2008. godinu: Bosna i Hercegovina
25. februar 2009. godine
BIRO ZA DEMOKRATIJU, LJUDSKA PRAVA I RAD
Pojedinačni izvještaji o poštivanju ljudskih prava za 2008. godinu
Bosna i Hercegovina (BiH) se sastoji od dva entiteta unutar države, Federacije Bosne i Hercegovine (Federacija) i Republike Srpske (RS), te Brčko Distrikta, i ima ukupno oko četiri miliona stanovnika. U Federaciji većinu čine Bošnjaci (muslimani) i Hrvati (katolici), dok su bosanski Srbi (pravoslavci) većina u RS-u. Kao što je to određeno Mirovnim sporazumom iz 1995. godine (Daytonskim sporazumom), prema državnom Ustavu, ona je demokratska republika sa dvodomnom Parlamentarnom Skupštinom, s tim da su mnoge funkcije vlasti dodijeljene u nadležnost dva entiteta. Daytonskim sporazumom je također uspostavljen i Ured visokog predstavnika (OHR) koji ima ovlasti da proglašava zakone i da sa funkcije smjenjuje zvaničnike. Tročlano Predsjedništvo čine bosanski Hrvat Željko Komšić, bosanski Srbin Nebojša Radmanović i Bošnjak Haris Silajdžić. Godine 2006. održani su opći izbori koje su međunarodni promatrači ocijenili kao slobodne i pravične. Općinske izbore održane tokom godine su neovisni domaći promatrači slično ocijenili. Civilni organi vlasti su generalno održali djelotvornu kontrolu nad snagama sigurnosti.
Vladini izvještaji o stanju ljudskih prava su i dalje loši. Iako su zabilježeni određeni pomaci u nekoliko oblasti, ozbiljni problemi još uvijek nisu riješeni. Postoje izvještaji koji govore o kontinuiranim stradanjima od kopnenih mina, o povredama ljudskih prava od strane policijskih službenika, slabim uvjetima boravka u KP zavodima i prenatrpanosti zavoda, sve većem maltretiranju i zastrašivanju novinara i pripadnika civilnog društva, diskriminaciji i nasilju nad ženama i etničkim i vjerskim manjinama, diskriminaciji osoba sa invaliditetom i seksualnih manjina, o opstruiranju povratka izbjeglica, trgovini ljudima i ograničenenim pravima na zapošljavanje. Do kraja godine Ratko Mladić, najtraženiji optuženik za ratne zločine, kojeg je optužio Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY), još uvijek je na slobodi.
POŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA
Dio 1. Poštivanje integriteta osoba, uključujući i zabranu sljedećeg:
a. Samovoljno ili nezakonito oduzimanje života
Nema niti jednog izvještaja o samovoljnom ili nezakonitom oduzimanju života od strane vlasti ili njenih izvršitelja.
Domaći sudovi i Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu nastavili su suditi u predmetima po optužnicama za ubistva počinjena u toku sukoba od 1992. do 1995. godine.
Iako vlada podržava cijeli niz programa za deminiranje, promatrači izvan zemlje su postavili pitanje da li se korupcijom podriva integritet i sigurnost projekata za deminiranje u zemlji. U toku godine je zabilježen 21 nesretan slučaj prouzročen kopnenim minama, u kojima je 19 osoba izgubilo život, dok je dvadeset ljudi zadobilo povrede.
b. Nestanak
Nisu zabilježeni politički motivirani nestanci.
Prema procjenama, još uvijek se 11.989 ljudi vodi kao osobe nestale tokom rata od 1992. do 1995. godine. Međunarodni komitet crvenog krsta/križa (MKCK) je izvijestio da je od 1995. godine zaprimio 22.411 zahtjeva od članova porodica za traženjem osoba koje se još uvijek vode kao nestale iz doba rata. Do kraja godine je riješeno ukupno 10.422 slučaja, od čega je 460 preživjelih. Politički lideri su često namjerno pogrešno prikazivali stvarne brojke nestalih ili umrlih osoba u nastojanju da podupru tvrdnje o viktimizaciji svoje etničke skupine. Tako pogrešne interpretacije doprinijele su nestabilnom političkom okruženju u zemlji.
Lideri iz RS-a, osobito premijer Dodik, ometali su rad Instituta za nestale osobe na državnom nivou kroz nastojanja da ponovo uspostave tijelo u RS-u koje bi imalo slične nadležnosti. Tokom cijele 2007. godine, osoblje obje entitetske komisije je u potpunosti integrirano u državni Institut za nestale osobe i zajednički timovi za ekshumacije su preuzeli funkcije koje su do tada bile podijeljene među entitetima. Državni Institut je nadležan za nastavak traženja nestalih osoba u partnerstvu sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP). Cilj Instituta je da se uspostavi jedinstven, središnji spisak svih osoba nestalih tokom rata od 1992. do 1995. godine. Međutim, kada je RS formirao svoj Operacioni tim za traženje nestalih osoba, neki zaposlenici Instituta srpske nacionalnosti su napustili Institut i prešli u tim RS-a. I međunarodni i državni zvaničnici su okarakterizirali stvaranje tima u RS-u kao nastojanje da se onemogući rad Instituta na državnom nivou stvaranjem paralelne institucije na entitetskom nivou. Iako su zvaničnici iz RS-a porekli takvu tvrdnju, operativni timovi RS-a odbili su zaposlenima u državnom Institutu omogućiti pristup arhivi koja je prethodno prenesena u vlasništvo Instituta u skladu s odredbama Zakona o nestalim osobama iz 2004. godine. Tužitelji u RS-u nisu sarađivali u procesu ekshumacije i identifikacije koji je vodio Institut za nestale osobe.
Do kraja godine su iskapanja provedena u koordinaciji sa Institutom za nestale osobe rezultirala ekshumacijom 506 tijela i 1.524 ljudska skeletna posmrtna ostatka. Većina posmrtnih ostataka je ekshumirana iz 13 masovnih grobnica (od čega sedam masovnih grobnica sa žrtvama genocida u Srebrenici 1995. godine) u Podrinju.
Od 2000. godine do kraja godine je Međunarodna komisija za nestale osobe utvrdila podudarnost uzoraka krvi i kostiju putem DNK analize u 15.066 slučaja, od kojih se 11.935 odnosi na zemlju, i sakupila je preko 86.759 uzoraka krvi od osoba u srodstvu sa 28.694 nestale osobe, od čega su 68.763 uzorka, povezana sa 23.168 osoba, relevatna za zemlju.
U toku godine su Tužilaštvo BiH i Odjel za ratne zločine nastavili sa provođenjem istrage događanja oko genocida u Srebrenici i sudbine osoba nestalih tokom tih događanja.
c. Mučenje i drugo okrutno, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje
Zakonom su zabranjene takve prakse; međutim, bilo je navoda o fizičkom maltretiranju osoba od strane policije. Dana 2. jula je Helsinški odbor za ljudska prava u BiH obišao zatvor u Zenici, primijetivši da neka pitanja još uvijek nisu riješena ni nakon izvještaja Komiteta Vijeća Evrope za prevenciju mučenja (CPT) nakon obilaska zatvora i pritvorskih jedinica u zemlji u martu 2007. godine. CPT je izvijestio o nekoliko navoda o fizičkom maltretiranju od strane policije, posebno u toku ispitivanja. CPT je preporučio da policija treba odmah ukloniti štapove za bejzbol, replica pištolje i metalne cijevi sa trakama za vezivanje ruku iz prostorija u kojima se osobe zadržavaju ili podvrgavaju ispitivanju Ministarstva na državnom i entitetskom nivou i agencije za provođenje zakona na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou su odgovorili na preliminarne opservacije CTP komiteta do postavljenog roka, ističući niz mjera koje su preduzeli na rješavanju problema. Federalno Ministarstvo unutarnjih poslova i direktor policije su obavijestili ministarstva i komesare policije u svim kantonima o nalazima CPT komiteta i podsjetili ih da je pogrešno postupanje sa osobama lišenim slobode nelegalno i neprofesionalno i da će se kažnjavati. Kantonalna ministarstva su pojedinačno odgovorila Vladi Federacije izvještajima o mjerama preduzetim na istraživanju i obradi slučajeva pogrešnog postupanja. U RS-u je organima Ministarstva unutrašnjih poslova, nadležnim za nadzor nad organizacionim jedinicama, naređeno da posvete posebnu pažnju praćenju zakonitosti postupanja sa osobama lišenim slobode i da preduzmu sankcije u skladu sa zakonom u borbi protiv mučenja i nehumanog i ponižavajućeg postupanja.
Dana 6. jula je Sanel Jusić prijavio policiji Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru četiri policajca koja su ga bez ikakvog razloga napali. Prema Jusićevim riječima, šetao je s dva stranca kada se zaustavilo auto policije ispred njega, četiri policajca su izašla i napala ga bez da su ga legitimisali. Glasnogovornica kantonalne policije Lejla Trivun je potvrdila da je Jusić prijavio incident i izjavila da je policija slučaj proslijedila Jedinici za unutrašnju kontrolu.
Uvjeti u KP zavodima i pritvorskim jedinicama
Zatvorski standardi higijene i pristupa zdravstvenoj zaštiti u skladu su sa osnovnim potrebama zatvorenika, ali prenatrpanost i zastarjeli objekti i dalje predstavljaju ozbiljne probleme. Prenatrpanost, neadekvatna ishrana i loša higijena predstavljaju hronične probleme u prostorijama za zadržavanje u policijskim stanicama, od kojih se neke i ne mogu koristiti u svrhu zadržavanja. Nema odgovarajućih objekata za tretman psihički oboljelih ili osuđenika sa posebnim potrebama.
Postoje i izvještaji o navodno etnički motiviranom nasilju među zatvorenicima, posebno o grupisanju zatvorenika po etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. Zavodski službenici su u određenoj mjeri u stanju izolirati one zatvorenike koji predstavljaju izvor prijetnji drugim zatvorenicima i one koji su meta drugim zatvorenicima.
Nema posebnih izvještaja o korupciji među zavodskim službenicima, ali nadležni organi pretpostavlju njeno postojanje. U nekim slučajevima su neadekvatna infrastruktura, neredovit raspored dužnosti u zavodima i upućivanje zatvorenika u centre u blizini njihovih mreža podrške omogućili bjekstva iz zatvora. Istražitelji su tvrdili da je korupcija predstavljala faktor u bijegu Radovana Stankovića iz zatvora u Foči u maju 2007. godine. Do kraja godine Stanković je još uvijek bio u bijegu.
Vlada je odgovorila na zahtjev CTP komiteta da joj se dostave informacije u vezi sa smrću jednog zatvorenika 2006. godine, koji je u zatvoru preminuo navodno od predoziranja. Obdukcija, koja je izvršena u Zagrebu, potvrdila je da je uzrok smrti zatvorenika bilo predoziranje. U toku obilaska zavoda u martu 2007. godine, CPT je ustanovio da su prostorije za zadržavanje u stanici policije Foča “užasni” i tražila da se iste odmah prestanu koristiti. Nakon toga one se više nisu koristile i renoviranje istih je krajem godine bilo u toku. CPT je također utvrdio da je predloženi prostor za zadržavanje u Višegradu neadekvatan i rekao da se ne bi smio koristiti. Do kraja godine taj prostor se nije ni koristio, a nadležni organi su tragali za sredstvima potrebnim za renoviranje.
Punoljetne i maloljetne zatvorenice borave skupa u odvojenim krilima namijenjenim za punoljetne muškarce. Zatvorenici starosne dobi od 16 do 18 godina borave skupa sa punoljetnim zatvorenicima, dok se zatvorenici mlađi od 16 godina drže odvojeno. Nakon posjete u martu 2007. godine, delegacija CPT-a je primijetila da je praksa smještaja maloljetnih sa starijim osuđenicima u prijemnom odjeljenju u zavoru u Foči suprotna principu razdvajanja maloljetnih od punoljetnih zatvorenika i da je „potpuno nesigurna“. Kazneno-popravni zavod za maloljetnike stare od 16 do 18 godina u KP zavodu u Banjoj Luci, sa 35 kreveta, daleko je ispod potrebnog kapaciteta. U zatvoru u Zenici nalazi se jedan sedamnaestogodišnji osuđenik skupa sa ostalim osuđenicima. Tamo su također i 33 pritvorenika smještena u pritvorskom odjeljenju u objektu odvojenom od ostalih zatvorskih objekata. Među tih 33 pritvorenika je i jedna žena, iako se svaki pritvorenik drži u zasebnoj pritvorskoj ćeliji.
Dana 28. maja je Evropski sud za ljudska prava utvrdio da je zemlja izvršila povredu Evropske konvencije o ljudskim pravima u postupanju sa osobama koje su na izdržavanju kazne u zatvoru Zenica. Sud je naredio zemlji da tužiteljima isplati 18.500 eura (oko 26.000 dolara) na ime nadoknade i preporučio državi da obezbijedi više nivoe zaštite u zatvorima i da uspostavi mehanizme inspekcije zatvora.
Vlada je dozvolila posjete nezavisnim promatračima ljudskih prava, a predstavnicima međunarodne zajednice obezbijedila neometan pristup svim zatvorima i pritvorskim jedinicama i zatvorenim i pritvorenim licima. Helsinški odbor za ljudska prava u BiH je 2. jula obišao zatvor u Zenici kako bi, kao domaća institucija, sagledao situaciju nakon dolaska delegacije CPT u martu 2007. godine. U izvještaju je Helskinški odbor naveo probleme koji se odnose na nedovoljan, ali preopterećen kadar, ozbiljan problem prenatrpanosti zatvora i starost objekata, navodeći ih kao razlog ozbiljne zabrinutosti u pogledu stanja ljudskih prava.
Opisujući život u zatvoru, Helskinški odbor je primijetio da su tuče među zatvorenicima „svakodnevna karakteristika“ koja često dovodi do „teških povreda“. Primijetio je i određeni broj nedavnih napada zatvorenika na zatvorske službenike. Helsinški odbor je također primijetio i prisustvo nelegalnih droga među zatvorskom populacijom i izrazio zabrinutost oko nedostatka djelotvorne kontrole.
U toku godine je MKCK i dalje imao slobodan pristup zatvorima i pritvorskim jedinicama pod nadležnošću ministarstava pravde na državnom i entitetskom nivou; MKCK je uglavnom obišao lica koja su pod istragom ili osuđena za ratne zločine.
d. Samovoljno hapšenje i pritvaranje
Zakonom je zabranjeno proizvoljno hapšenje i pritvaranje i vlada općenito poštiva ovu zabranu.
Uloga policijskog i sigurnosnog aparata
Zakonom su državnoj i entitetskim vladama date nadležnosti za provođenje zakona, s tim da su i entitetima i Brčko Distriktu, koji imaju svoje snage policije, date nadležnosti koje se uveliko preklapaju. Snage Evropske unije i dalje provode vojne aspekte Daytonskog sporazuma i pružaju bezbjednu sredinu za provođenje civilnih aspekata Sporazuma. Štab Sjeveroatlantskog pakta u Sarajevu nadležan je za praćenje reforme sektora odbrane, nastojanja u pravcu borbe protiv terorizma i saradnje sa Međunarodnim tribunalom u Hagu. Policijska misija Evropske Unije prati, nadzire, vrši inspekciju i radi na podizanju profesionalnih standarda domaće policije.
Zemlja je postigla određeni napredak u reformi policije na državnom nivou. Nadležni organi su odgodili reformu policije na lokalnom nivou do završetka ustavne reforme. U skladu sa Akcionim planom iz novembra 2007. godine, iz Sarajeva, državni Parlament je usvojio dva zakona o reformi policije u aprilu, čime je omogućeno stvaranje četiri nove policijske agencije na državnom nivou te tri nadzorna policijska tijela na državnom nivou. Do kraja godine, tih sedam institucija nije još uvijek bilo u potpunosti formirano niti kadrovski popunjeno. Entiteti nisu ispunili ciljne standarde etničke zastupljenosti u snagama policije, što je potrebno prema njihovim ustavima.
Jedinice za profesionalne standarde u policiji funkcioniraju kao istražne jedinice za unutrašnju kontrolu pri entitetskim ministarstvima unutrašnjih poslova i u Brčko Distriktu. Postojanje tih jedinica dovelo je do stvaranja standardiziranih procedura obrade pritužbi vezanih za pogrešno postupanje policije i za vođenje disciplinskih postupaka protiv policijskih službenika. Kontinuirano se izvještavalo o korupciji pri entitetskim i državnim sigurnosnim službama. Jedinice za profesionalne standarde u policiji otkrile su krivična djela koja se odnose na mito, nanošenje teških povreda, povrede javnog reda i mira pod utjecajem alkohola, pomaganje bjekstva jednog zatvorenika tokom transporta, krivotvorenje i iznuđivanje. Nadležni organi su jednu osobu razriješena dužnosti zbog optužbi za ratne zločine.
U toku prvih devet mjeseci 2008. godine su interne jedinice za profesionalne standarde u RS-u provele istragu u 680 pritužbi u vezi s ponašanjem i utvrdile da je 86 pritužbi bilo osnovano. Jedinica je disciplinskim tužiocima dostavila preporuke za disciplinski postupak u 19 slučajeva za koje se smatralo da predstavljaju ozbiljnu povredu dužnosti. Osim toga, podneseno je 9 krivičnih i 3 prekršajne prijave protiv 13 službenika unutrašnjih poslova RS-a za djela kao što su trgovina drogama, falsifikovanje, krađa, nasilje u porodici, fizički napadi, iznuđivanje i saobraćajni prekršaji, što je znatan pad broja kaznenih i prekršajnih prijava u odnosu na prethodnu godinu. U toku godine su u Federaciji jedinice za profesionalne standarde istražile 375 slučajeva i 43 pritužbe dostavile disciplinskom tužiocu. U toku godine je Jedinica za profesionalne standarde u Brčko Distriktu istražila 52 slučaja i zaključila da je pet pritužbi osnovano. Jedinica za profesionalne standarde je dva slučaja za koje je utvrđeno da predstavljaju znatne povrede dužnosti dostavila disciplinskom tužiocu na dalje postupanje.
Hapšenje i pritvaranje
Policija je generalno vršila hapšenja otvoreno, na osnovu naloga izdatih na osnovu dovoljno dokaza. Nadležna lica odmah upoznavaju osobe lišene slobode o optužbama i postoji i funkcionira i sistem puštanja na slobodu uz kauciju. Prema zakonu, osoba osumnjičena da je počinila krivično djelo mora biti izvedena pred tužioca u roku od 24 sata nakon što je lišena slobode. Policija također može zadržati osobe najviše 6 sati na mjestu na kojem je počinjeno krivično djelo, u svrhu istrage; taj period je uračunat u trajanje dvadesetčetverosatnog zadržavanja do podizanja krivične prijave. Tužilac treba u roku od 24 naredna sata odlučiti o tome da li će policija pustiti lice lišeno slobode ili lice lišeno slobode izvesti pred suca koji će odlučiti o tome da li će to lice biti zadržano u pritvoru. Pritvorenici po zakonu imaju pravo tražiti advokata prema vlastitom izboru, imaju pravo na informacije o djelu za koje se terete nakon podizanja optužnice i pravo na brz sudski postupak. U praksi su ova prava uglavnom poštivana. Nije prijavljen niti jedan slučaj samovoljnog hapšenja ili pritvaranja u toku godine.
e. Nepoštivanje pravičnog i javnog suđenja
Državnim Ustavom nije eksplicitno zagarantirano nezavisno sudstvo, ali zakonima u oba entiteta jeste. Državni sud je najviši sud u zemlji pred kojim se sudi u određenim kaznenim predmetima, kao što su ratni zločini, organizirani kriminal, terorizam, privredni kriminal i korupcija. U zemlji postoji i Ustavni sud BiH i Tužilaštvo BiH. U svakom entitetu postoji Vrhovni sud i Tužilaštvo. Pravosudni sistem Suda BiH nema nadmoć nad pravosudnim sistemom na entitetskom nivou. Političke stranke su u nekoliko slučajeva vršile utjecaj na pravosuđe u politički osjetljivim predmetima. Pravosudnim reformama je smanjen nivo zastrašivanja od strane aktera organiziranog kriminala i političkih lidera, s tim da ono u određenoj mjeri još uvijek postoji.
U martu je premijer RS-a Dodik zaprijetio da će podnijeti tužbu protiv sudija Osnovnog suda Trebinje za “pokušaj krađe”. Sudije su presudile u korist porodice koja je tražila odštetu za svoj bravarski pogon koji je općina Trebinje od porodice oduzela 1993. godine po naređenju Ministarstva trgovine RS-a. Zbog Dodikovih prijetnji OHR je izdao izjavu za novinare u kojoj je upozorio na zastrašivanje pravosuđa. Branko Perić, tadašnji predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, okarakterizirao je Dodikov postupak kao direktnu prijetnju nezavisnosti pravosuđa.
Dana 11. septembra je Vlada RS-a je svojim ministarstvima i institucijama zvanično izdala instrukcije da ne sarađuju sa institucijama koje rade na provođenju zakona i pravosudnim institucijama na državnom nivou a koje provode istragu oko navoda o korupciji vezanoj za ugovore o izgradnji zgrade Vlade RS-a. OHR je javno kritikovao mjeru Vlade RS-a kao “eksplicitno političko miješanje u nezavisnost pravosuđa i u operativan rad policije”. Vlada RS-a je tvrdila da država nema nadležnost za ta pitanja i insistirala je da prvo određeni uvjeti budu ispunjeni i tek tada će sarađivati sa državnim Tužiteljstvom i Državnom agencijom za istrage i zaštitu (SIPA).
Dana 2. oktobra Dodik je javno uputio nasilne prijetnje ukoliko bi zvaničnici iz državnih institucija koje rade na provođenju zakona, u sklopu istrage, zahtijevali dokumentaciju od Vlade RS-a. Dodik je optužio “dio OHR-a” za “vođenje ličnog rata protiv RS-a” i “Muslimane u Sarajevu” “za zloupotrebu njihovih ovlaštenja” u pogledu istrage. Dodik je također izjavio: “Želim im uputiti poruku da sljedeći put (državnim službenicima koji rade na provođenju zakona) neće biti dozvoljeno da uđu u takve institucije bez otpora policije RS-a”. Dana 13. novembra je Državni sud izdao naredbu po zahtjevu Državnog tužitelja da se instituciji SIPA omogući da izuzme potrebnu dokumentaciju iz objekata Vlade RS-a.
Dana 26. novembra je Vlada RS-a dostavila dio tražene dokumentacije Sudu BiH. Narednog dana je Sudu BiH uložila žalbu na naredbu Suda BiH o privremenom izuzimanju dokumentacije tvrdeći da Sud nije nadležan. Žalba je kasnije odbijena.
Također, 27. novembra je Vlada RS-a podnijela krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv vršitelja dužnosti glavnog tužitelja Milorada Barašina, Prvog zamjenika Visokog predstavnika i još sedam lica vezano za istragu Tužiteljstva u vezi s mogućom korupcijom u RS-u. OHR je taj potez osudio, navodeći da “Milorad Dodik jasno koristi institucije Republike Srpske i njihovo osoblje za pokušaj zastrašivanja međunarodne zajednice.” Krajem godine istraga državnog Tužiteljstva u vezi s korupcijom u RS-u je bila još uvijek u toku.
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (VSTV) je nezavisna institucija i ona regulira veliki broj najvažnijih pitanja pravosuđa uz jasne, transparentne kriterije imenovanja sudija i tužilaca i detaljnu disciplinsku odgovornost sudija i tužilaca. U novembru je Federalna vlada imenovala sudiju u Ustavni sud FBiH koji nije prošao provjeru VSTV-a. VSTV i Ured Visokog predstavnika su izrazili ozbiljnu zabrinutost da to imenovanje nije u skladu sa zakonom o VSTV-u. Na kraju godine ovo pitanje još uvijek nije bilo riješeno.
Dana 12. decembra Dodik je uputio kritike na račun sudija muslimana u zemlji, rekavši: “…za RS je neprihvatljivo da nam sude muslimani i da odbijaju žalbu koja je pravno utemeljena. Mislimo da su oni negativno nastrojeni prema RS-u samo zato što su muslimani, Bošnjaci, i mi vidimo tamo ujdurmu koja je napravljena.” OHR, međunarodna zajednica i drugi oštro su osudili ovu izjavu.
Domaći zvaničnici i policija generalno su sarađivali u izvršenju sudskih odluka, ali problemi su ostali zbog neefikasnosti. Uprkos nastojanjima da se izvrši reorganizacija sudskih postupaka kako bi se postigla veća efikasnost, ostao je problem velikog broja zaostalih predmeta od gotovo dva miliona. Više od polovine neriješenih predmeta odnose se na nenaplaćena komunalna potraživanja, dok se svega oko jedna desetina predmeta odnosi na krivično-pravne stvari.
Nadležni organi su uglavnom poštivali i provodili odluke Ustavnog suda, ali često uz vremenska odlaganja.
Sudski postupci
Prema zakonima na snazi u Federaciji i u RS-u, optuženi uživaju načelo prezumcije nevinosti, suđenja su javna i optuženi ima pravo na odbranu po službenoj dužnosti ako je lice optuženo za krivično djelo kažnjivo kaznom dugog zatvora. Međutim, sudovi nisu u svim slučajevima imenovali advokate optuženima slabog imovinskog stanja u predmetima u kojima je maksimalna zaprijećena kazna manja od pet godina zatvora zbog nedovoljnih sudskih budžeta i visokih advokatskih taksi. Prema zakonu, optuženi imaju pravo da se suoče sa svjedocima ili da ispituju svjedoke i da pozovu svjedoke odbrane i predoče svoje dokaze, imaju pristup vladinim dokazima koji se odnose na njihov predmet i pravo na žalbu. U praksi vlasti ova prava poštivaju.
Sud BiH je postigao znatan napredak u suđenju u predmetima organiziranog kriminala i ratnih zločina i intenzivirao primjenu programa zaštite svjedoka. Od svog osnivanja, Odjel za zaštitu svjedoka pri Državnoj agenciji za istrage i zaštitu pružio je pomoć više od 350 osoba. U toku godine je Odjel pružio podršku 120 osoba.
Dana 25. aprila je Vrhovni sud RS-a povrdio presude koje je Okružni sud Bijeljina izrekao protiv dvojice optuženih za ubistvo suosnovača Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Duška Kondora. Ubojica je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a njegov saučesnik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
Odjel za ratne zločine pri Sudu BiH i entitetski sudovi u toku godine su nastavili sa suđenjima u predmetima ratnih zločina. Od šest predmeta koje je Tribunal za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu ustupio Bosni i Hercegovini 2005. i 2006. godine, svi osim jednog predmeta, koji se vodi po optužnici protiv Milorada Trbića, okončani su prvostupanjskom presudom, a pravosnažne presude su donesene u dva predmeta. Tužilaštvo BiH je otvorilo 49 novih istraga za ratne zločine protiv 106 osumnjičena lica i potvrdilo je 22 nove optužnice protiv 29 optuženih lica. To je bila prva godina u kojoj je Tužilaštvo koristilo institut priznanja krivice u nekim predmetima. U toku godine je državno Tužiteljstvo također objavilo nove kriterije odabira predmeta na osnovu demografske analize svih zločina počinjenih u cijeloj zemlji. U decembru je Vijeće ministara usvojilo Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina. Strategija predviđa krivično gonjenje većine ratnih zločina do 2016. godine i svih ratnih zločina do 2024. godine.
Državno tužiteljstvo je nastavilo istragu protiv policijaca RS-a i drugih osoba čija su imena navedena na spisku osoba osumnjičenih za učešće u genocidu počinjenom u i oko Srebrenice. Nadležni organi su tim osobama oduzeli putne dokumente kako bi spriječili njihov bijeg iz zemlje. Na kraju godine je optužnica podnijeta protiv jednog od 35 policajaca kojeg je imenovala komisija, dok je istraga protiv druga dva prekinuta.
Dana 2. septembra je apelaciono vijeće Suda BiH vratilo predmet protiv Ranka Vukovića na ponovno suđenje pred Sudom BiH. Sudsko vijeće je 4. februara Vukovića proglasilo krivim za zločine protiv čovječnosti i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Vuković se brani sa slobode u ponovljenom postupku, a nadležni organi su mu oduzeli pasoš.
Dana 22. februara Sud je osudio Idhana Sipića koji se izjasnio krivim za ratni zločin ubistva jednog civila u toku rata kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Bio je to prvi predmet ratnih zločina u kojem je korišten institut priznanja krivice između državnog Tužiteljstva i optuženog.
Dana 26. februara počelo je suđenje Ratku Bundalu za ratne zločine počinjene u Kalinoviku 1992. godine i postupak je trajao na kraju godine. SIPA je uhapsila Bundalu u avgustu 2007. godine skupa sa još nekoliko osoba, u sklopu šire istrage.
Dana 28. februara je sudsko vijeće Suda BiH osudilo Mitra Raševića i Savu Todovića za zločine protiv čovječnosti. Rašević i Todorović su bili članovi uprave KP doma Foča. Sud je osudio Raševića na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci, a Todovića na dvanaest godina i šest mjeseci.
Dana 28. februara je prvostupanjsko sudsko vijeće Državnog suda osudilo Veiza Bjelića za ratne zločine protiv civila i ratnih zarobljenika na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Bjelić, bivši stražar zatvora Stala, izjasnio se krivim nakon što je postigao sporazum o krivnji sa državnim Tužiteljstvom. Osuđen je za silovanje jednog civila i za omogućavanje pripadnicima Teritorijalne odbrane Vlasenica da uđu u zatvorske prostorije i fizički i emotivno zloupotrebljavaju srpske zarobljenike, što je rezultiralo smrću jednog zarobljenika.
Dana 23. oktobra je apelaciono vijeće osudilo Marka Samardžiju na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u ponovljenom postupku nakon što je 2006. godine osuđen za zločine protiv čovječnosti, uključujući i ubistvo preko 144 odrasla i maloljetna Bošnjaka iz sela Brkić i Balagić Brdo u općini Ključ 1992. godine.
Dana 8. septembra je Ministarstvo pravde RS-a omogućilo direktoru zatvora u Foči Aleksandru Cicmilu, kojeg je isto Ministarstvo suspendiralo nakon bijega osuđenog ratnog zločinca Radovana Stankovića u maju 2007. godine, da se vrati na posao u istom svojstvu. Dana 13. septembra Ministarstvo pravde RS-a je naredilo suspenziju sedam zatvorskih stražara koji su bili na dužnosti u vrijeme Stankovićevog bijega, nakon što je Državni sud potvrdio optužnice protiv njih. Organi vlasti su ranije stražare vratili na posao nakon odluke Okružnog suda Trebinje od 9. jula. OHR je u svojoj izjavi za štampu godinu dana nakon bijega okarakteriziralo nepostojanje disciplinske mjere protiv odgovornih službenika kao “nečuveno”
Istraga koju je državno Tužilaštvo pokrenulo 2006. godine protiv bivšeg komandanta Petog korupsa Armije BiH, generala Atifa Dudakovića i ostalih nepoznatih lica koja su viđena na video zapisu o likvidaciji neutvrđenog broja pripadnika vojske bosanskih Srba u toku rata, bila je još uvijek u toku krajem godine.
Jedan optuženi od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za ratne zločine počinjene u zemlji, Ratko Mladić, još uvijek je na slobodi. Dana 18. jula je srbijanska policija uhapsila Radovana Karadžića, koji je bježao od lica pravde 13 godina i prebacila ga je u Hag. Karadžić, skupa sa Mladićem, bio je jedan od najtraženijih haških optuženika.
Uprkos domaćim i međunarodnim nastojanjima u pravcu krivičnog gonjenja u predmetima ratnih zločina, još uvijek je veliki broj počinitelja ubistava i drugih zločina na nižem nivou nekažnjen, među njima i oni koji su odgovorni za ubistvo oko 8.000 osoba u genocidu koji se dogodio nakon pada Srebrenice, te oni koji su odgovorni za nestanak oko13.000 do 15.000 osoba za koje se pretpostavlja da su ubijene.
U julu je Državni sud proglasio krivim 11 optuženih za genocid nad preko 1.000 odraslih i maloljetnih Bošnjaka strijeljanih u skladištu zemljoradničke zadruge u Kravicama. To je prvi put da je domaći sud izrekao presudu za genocid.
Politički zatvorenici i pritvorenici
Nije bilo izvještaja o postojanju političkih zatvorenika i pritvorenika.
Postupci i pravni lijekovi u građanskopravnim stvarima
Zakonom su osigurani nezavisni i nepristrasni postupci u građanskopravnim stvarima i građani mogu pokretati građanske parnice u vezi s povredama ljudskih prava. Dana 4. decembra je Parlament završio postupak imenovanja ombudsmena na državnom nivou. Jasminka Džumhur (Bošnjakinja), Ivo Bradvica (Hrvat) i Ljubomir Sandić (Srbin) imenovani su na šestogodišnji mandat. Sa završetkom postupka imenovanja, entitetski uredi ombudsmena trebaju biti u potpunosti ugašeni u roku od mjesec dana. Međutim, na kraju godine državna institucija ombudsmena još uvijek nije bila u potupnosti formirana s obzirom da Narodna skupština Republike Srpske nije još uvijek donijela Zakon o prestanku postojanja institucije ombudsmena RS-a i o prenosu ovlaštenja na državnog ombudsmena. Kada jedinstvena institucija ombudsmena na državnom nivou bude imala sva ovlaštenja, građani će moći tražiti pomoć od jedinstvenog ombudsmena za ljudska prava na državnom nivou koji će saslušavati pritužbe i davati preporuka za slučajeve povreda ljudskih prava. Međutim, te preporuke neće biti obavezujuće.
Restitucija imovine
Četiri tradicionalne vjerske zajednice u zemlji podnijele su brojne zahtjeve za restituciju imovine koju su komunističke vlasti bivše Jugoslavije nacionalizirale nakon Drugog svjetskog rata. Državnim Zakonom o slobodi vjere je vjerskim zajednicama dato pravo na restituciju eksproprisane imovine „u skladu sa zakonom“. S obzirom da nema državnog zakona koji bi se konkretno odnosio na restituciju, povrat imovine vjerskim zajednicama nastavljen je na ad hoc osnovi, prema nahođenju općinskih zvaničnika; ti zvaničnici obično postupke završavaju jedino u korist većinske zajednice u datom području zemlje.
Dana 1. avgusta je Gradsko vijeće Mostara privremeno vratilo šest objekata Srpskoj pravoslavnoj crkvi koje je vlada konfiskovala nakon Drugog svjetskog rata.
Dana 14. avgusta radnici su počeli izmiještati crkvena zvona sa pravoslavne crkve u Diviću kod Zvornika. Zvona su prenijeli na novosagrađenu crkvu u Mađevcu. Mještani srpske pravoslavne parohije su sagradili crkvu u Diviću na lokalitetu džamije koja je srušena 1992. godine. Islamska zajednica i Srpska pravoslavna crkva su se dogovorili da se crkva s tok lokaliteta izmjesti.
Mnogi zvaničnici su koristili slučajeve restitucije kao sredstvo političkog patronata, dovodeći vjerske vođe u ovisnost o političarima kako bi povratili imovinu koja je oduzeta od vjerskih zajednica. Drugi neriješeni zahtjevi za povratom imovine su politički i pravno komplicirani. Naprimjer, Srpska pravoslavna crkva i dalje traži povrat zgrade u kojoj se nalazi Ekonomski fakultet Univerziteta Sarajevo. Jevrejska zajednica i Islamska zajednica također ističu zahtjeve koje su odavno podnijele za povrat velike komercijalne i stambene imovine u Sarajevu. Katolička zajednica ima veliki broj istih zahtjeva u Banjoj Luci. Zainteresirane strane su se žalile na dodatna, ponekad politički motivirana odgađanja zakonskih reformi restitucije imovine u Parlamentu.
Romi raseljeni tokom rata su imali problema prilikom povrata imovine zbog diskriminacije i nedostatka dokumenata kojim bi dokazali vlasništvo ili pak nisu nikad izvršili uknjižbu svoje imovine. Nedostatak dokumentacije im čak onemogućava da se prijave za pomoć u rekonstrukciji.
f. Samovoljno ometanje prava na privatnost, porodicu, dom i korespodenciju
Zakonom su takve radnje zabranjene i vlada je u praksi generalno poštivala te zabrane. Međutim, nekoliko novinara iz RS-a se žalilo na prisluškivanje telefonskih razgovora i sve veće praćenje od strane vlasti.
Dio 2. Poštivanje građanskih sloboda, uključujući i sljedeće:
a. Sloboda govora i štampe
Zakonom je propisana sloboda govora i štampe; međutim, vlada u praksi nije uvijek poštivala slobodu štampe. Zakonima je čuvanje slobode štampe dato u nadležnost kantonima u Federaciji i entitetskim organima vlasti u RS-u. Na entitetskom nivou postoje zakoni o kleveti, dok zakoni o slobodi pristupa informacijama postoje i na entitetskom i na državnom nivou.
U Krivičnom zakonu Federacije postoje odredbe kojima se inkriminira jezik mržnje, s tim da takve odredbe ne postoje u Krivičnom zakonu RS-a. I Pravilima o djelovanju radio-difuznih kompanija također je regulirano pitanje govora mržnje na radiju i televiziji. Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), čiji je zadatak da provodi Pravila, nije zabilježila niti jedan slučaj govora mržnje u toku godine. Međutim, nezavisni analitičari su primjetili da se ponovo javlja govor mržnje i da mnogi mediji koriste jezik, često nacionalistički, koji se smatra provokativnim ili zapaljivim po pitanjima koja se odnose na etničku pripadnost, religiju, seksualnu orijentaciju i političku pripadnost. Vijeće za štampu je zaprimilo 63 pritužbe u vezi sa štampanim medijima, od čega je 13 pritužbi odbijeno, a 10 prihvaćeno. U nekoliko slučajeva je Vijeće za štampu od nekih medija tražilo da objave ispravke i demantije; medijacijom i samoregulacijom je riješeno 17 slučajeva. Većina prihvaćenih pritužbi se odnosila na nepostojanje prava na demanti.
Nivo poštivanja slobode govora i štampe od strane vlasti je tokom godine opao; neke poznate osobe koje su kritikovale vladu postale su meta vladine odmazde.
Nastavljen je politički pritisak na državne medije. I Radio-Televizija Bosne i Hercegovine (BHRT) i RAK bili su izloženi čestim političkim napadima, posebno onim od strane dužnosnika iz RS-a, često navodeći pristrasnost kao razlog. U slučaju BHRT-a, napadi su bili usmjereni na podrivanje javnih emitera na državnom nivou i stvaranje sve veće podrške vraćanju nadležnosti medija sa državnog na entitetski nivo. Drugi javni emiteri su i dalje podložni političkom utjecaju. Dva javna emitera, Federalna Televizija (FTV) i Radio-Televizija Republike Srpske (RTRS), i dalje su najveća tv emitera u zemlji. RTRS uglavnom zastupa stavove vladajuće stranke orijentirane na RS.
U toku godine je Vijeće ministara nastavilo s blokiranjem nezavisnog postupka izbora generalnog direktora RAK-a, koje traje već više od godinu dana i nastojalo je izvršiti utjecaj na izbor kandidata. Do kraja godine izbor nije završen. Zastupnici slobode štampe također su primijetili da pritisak na RAK podrazumijeva političko negiranje ovlasti RAK-a, kao i njegovu finansijsku nezavisnost.
Postoji veliki broj nezavisnih novina u privatnom vlasništvu koje izražavaju široku lepezu stajališta. U zemlji postoji i nekoliko izdavačkih kuća. Dnevni avaz, čija uređivačka politika uveliko odražava bošnjačke interese, ostao je najtiražnija dnevna novina, a odmah iza njega banjalučke dnevne Nezavisne novine, koje odražavaju stajališta Saveza nezavisnih socijal- demokrata, stranke na vlasti u RS-u. Nekoliko nezavisnih novinskih izdanja i dalje se suočava s finansijskim problemima koji ugrožavaju njihov rad. Mali broj preostalih nezavisnih medija u RS-u i dalje se žale na umiješanost vlade u njihov rad.
Lokalna komercijalna mreža od pet stanica postoji u oba entiteta (Mreža Plus), kao i privatne televizijske mreže OBN i PinkBH. Na desetine malih nezavisnih televizijskih stanica emitiraju program širom zemlje. Radio je i dalje forum na kojem se izražavaju razna stajališta. U velikom broju slučajeva informativni program nezavisnih emitera odražava stajališta opozicije.
Velika većina medija u RS-u pokazuje izrazitu pristrasnost prema Vladi RS-a. Mediji u Federaciji su također pokazivali političku pristrasnost po etničkoj liniji, dok su neki jasno zauzimali stajališta u podršci određenim političkim strankama.
Broj prijetnji upućenih novinarima je radikalno povećan. U toku godine je Linija za pomoć novinarima (u sklopu Udruženja „BH Novinari”) registrirala 54 slučaja povrede prava i sloboda novinara i pritisak od strane vlasti i organa za provođenje zakona. Bilo je 17 slučajeva vršenja pritiska na novinare i prijetnji upućenih novinarima, 13 fizičkih napada na novinare i jedan slučaj odbijanja pristupa informacijama.
U nekoliko primjera su zvaničnici na medije otvoreno vršili pritisak, naprimjer, prijeteći im da će izgubiti oglašivače ili da će im ograničiti pristup zvaničnim informacijama. Političari i vladini zvaničnici također su vršili pritisak na medije tako što su ih optuživali da se suprotstavljaju interesima određene etničke grupe ili da su izdali interese svoje etničke zajednice. Nekoliko novinara iz RS-a se žalilo na prisluškivanje telefonskih razgovora, sve veće praćenje od strane vlade, sudske sporove koji su pokrenuti ili su im zaprijećeni, na stalne dolaske službenika poreskih organa, povlačenje kredita ili zajmova.
Dana 26. februara je policajac iz RS-a fizički napao kamermana OBN televizije Ninoslava Danojlića tokom intervencije za vrijeme nasilnih demonstracija u Banjoj Luci nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost. Udruženje mladih novinara RS-a je odmah uputilo kritike. Ministar unutrašnjih poslova RS-a Stanislav Čađo i direktor policije RS-a Uroš Pena sastali su se sa predstavnicima Udruženja mladih novinara RS-a i javno se izvinuli zbog incidenta. Policajac koji je bio uključen u incident također se izvinuo kamermanu, koji je izvinjenje prihvatio. Nije preduzeta ni jedna druga disciplinska mjera.
Od decembra 2007. godine pa sve do kraja avgusta ove godine, premijer RS-a Dodik je podnio 16 prijava protiv FTV-a kao privatno lice, od čega se najveći broj odnosi na glavnog i odgovornog urednika političkog magazina FTV-a “60 minuta”, Bakira Hadžiomerovića i dopisnika FTV-a iz Banja Luke, Slobodana Vaskovića zbog Vaskovićevih izvještaja objavljenih u emisiji 60 minuta u kojima se Dodik optužuje za kriminal i korupciju. Dana 14. jula je Općinski sud u Sarajevu odbio jednu krivičnu prijavu iz razloga što je Dodik visokorangirani javni dužnosnik koji bi trebao tolerirati viši nivo javno upućene kritike nego što je to u stanju običan građanin.
Dana 5. marta je RAK odbio Dodikove pritužbe protiv FTV-a i 60 minuta u vezi sa navodnim neprofesionalnim i pristrasnim izvještavanjem.
Dana 24. oktobra je Dodik pozvao na pokretanje stečajnog postupka i likvidacije BHRT-a zbog toga što, prema Dodiku, državna potrošnja na BHRT-u nije donijela nikakve rezultate. Ombudsmen za medije, udruženja novinara, Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), OHR i drugi zagovornici slobode medija kritikovali su ovaj pritisak na nezavisne medije. BHRT se i dalje nalazi pod političkim pritiskom, uveliko zbog toga što nije osnovana javna korporacija za njeno upravljanje, u skladu sa zakonom na osnovu kojeg je uspostavljen BHRT.
U oktobru je Državni sud ukinuo odluku Upravnog odbora BHRT-a kojom je generalni direktor Mehmed Agović razriješen dužnosti. Sud je donio rješenje o privremenoj mjeri kojim se Agović vraća na dužnost generalnog direktora. U međuvremenu je Upravni odbor imenovao vršitelja dužnosti. Zagovornici medijskih sloboda su izrazili zabrinutost, tvrdeći da je odluka Upravnog odbora bila politički motivirana i primijetili su proceduralne kontroverze. Ombudsmen za ljudska prava je izjavio da je Odbor izvršio povrede Agovićevih ljudskih prava i apelirao na BiH Ministarstvo transporta i komunikacija da ocijeni situaciju na BHRT-u. Dana 3. decembra Sud je prihvatio žalbu Upravnog odbora i cijeli slučaj vratio na početak, kada je Upravni odbor imenovao novog generalnog direktora. Međutim, Sud je naknadno donio rješenje o privremenoj mjeri, 26. decembra, kojom je poništio imenovanje sve dok prvostepeni sud ne donese odluku o zakonitosti novog imenovanja. Do kraja godine slučaj nije riješen.
Dana 18. aprila je delegat Stranke Bosne i Hercegovine (SBiH) u državnom Parlamentu Sadik Bahtić fizički napao tv ekipu FTV-a, i spriječio njeno prisustvo na konferenciji SBiH za novinare u Bihaću. Iako je incident snimljen, Bahtić je poricao fizički napad, tvrdeći da stranački dužnosnici nisu dozvolili novinarima FTV-a da prisustvuju konferenciji zbog njihove “kivnosti prema toj regiji i njenom razvoju”. Sindikat Javnog rtv servisa i drugi novinari koji su bili prisutni u toku incidenta, kao i Helsinški odbor za ljudska prava u BiH, Centar civilnih inicijativa i NVO ‘Front’ te Udruženje novinara, kritikovali su napad. SBiH je izjavila da Bahtić nije imao pravo da spriječi bilo kojeg novinara da prisustvuje konferenciji i nakon toga je Bahtića smijenila iz predsjedništva stranke, iako je ostao u stranci i delegat je u državnom Parlamentu.
Dana 21. juna je policija napala novinara Večernjeg lista Franu Matića i pokušala mu oduzeti foto-aparat dok je slikao pobune i intervenciju specijalne policije nakon nogomentne utakmice između Hrvatske i Turske. Policija je novinaru nanijela lakše povrede. Udruženje BH novinari, Udruženje hrvatskih novinara u Bosni i Hercegovini i ombudsmen za medije kritikovali su napad.
Dana 24. avgusta je novinarka RTRS-a Danijela Dodoš iz Prijedora primila anonimnu telefonsku prijetnju smrću. Osoba koja ju je nazvala rekla joj je da prestane izvještavati i istraživati prodaju imovine fabrike papira Celpak iz Prijedora. Dodoš je prijetnju prijavila policiji u Prijedoru. Policija joj je obezbijedila zaštitu i otvorila istragu koja do kraja godina nije bila završena.
Dana 18. novembra je reis Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić javno optužio glavnu i odgovornu urednicu nezavisnog dnevnog lista Oslobođenje, Vildanu Selimbegović, za “islamofobiju” i antiislamsko ponašanje. Cerić je dalje izjavio da su medijske kritike i “nastojanja da se obezglavi” vodstvo Islamske zajednice ”ništa drugo do nastavak genocidne politike sa ciljem brisanja bh. muslimana sa lica zemlje.” Optužbe su bile dio Cerićeve reakcije na intervju objavljen u Oslobođenju i na uvodnik koji su se dotakli projekata koje je preduzeo Rijaset Islamske zajednice BiH, kritikujući Cerića po imenu. Islamska zajednica je objavila izjavu za novinare u kojem je oštro kritikovala Oslobođenje, navodeći anti-islamsku pristrasnost i psihološku nestabilnost urednice. Izjava za štampu je izazvala žestoke reakcije Udruženja BH novinari i uveliko je doživljena kao Cerićevo nastojanje da se izvrši pritisak na sve pripadnike medija koji se kritički osvrću na njegovo upravljanje Zajednicom.
Dana 4. decembra su dvije ručne bombe bačene na Hayat televiziju u Sarajevu. BiH udruženje elektronskih media je izrazilo zabrinutost u pogledu napada na medijsku kuću. Napad su osudili Vlada Kantona Sarajevo, BiH Regulaciona agencija za komunikacije, kao i brojni političari u BiH. Do kraja godine istraga Minstarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo nije imala rezultata.
Sloboda izražavanja na Internetu
Vlada nije ograničavala pristup Internetu, niti je zabilježeno da vlada prati e-mail i komunikaciju preko Internet pričaonica (chat room). Pojedinci i grupe su se mogli uključiti u mirno izražavanje stajališta putem Interneta i elektronske pošte. Postotak korisnika Interneta u populaciji Bosne i Hercegovine je prema procjenama Međunarodne unije za telekomunikacije 27 posto.
Akademske slobode i kulturne manifestacije
Vlada nije ograničavala akademske slobode i kulturne manifestacije; međutim, etnički favoritizam i politiziranje imenavanja na fakultetima ograničavaju akademske slobode. U Sarajevu se Srbi i Hrvati žale da se Bošnjacima daje prednost prilikom imenovanja i unapređenja na Univerzitetu Sarajevo. Univerzitet Banja Luka i dalje ograničava imenovanja gotovo isključivo na Srbe. Univerzitet u Mostaru je i dalje podijeljen na dva univerziteta, što odražava još uvijek postojeću etničku podjelu grada. Usko lokalni interesi utječu na preostalih pet univerziteta u područjima sa bošnjačkom većinom.
b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja
Sloboda okupljanja
Zakonom je zagarantirana sloboda okupljanja i vlasti generalno u praksi poštivaju ovo pravo.
Sloboda udruživanja
Zakonom je zagarantirana sloboda udruživanja i vlasti su, uz određene izuzetke, generalno poštivale ovo pravo u praksi. Veliki broj socijalnih, kulturnih i političkih organizacija djelovao je bez umiješanosti vlasti.
Zakonom je dozvoljeno nevladinim organizacijama da se slobodno registriraju pri BiH Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija, te da stoga djeluju na cijelom području zemlje; međutim, neke nevladine organizacije i udruženja nevladinih organizacija su imali poteškoća prilikom registracije, uključujući i duga odugovlačenja i nekonsistentnu primjenu zakona. Neke nevladine organizacije, frustrirane birokratskim odugovlačenjem na državnom niovu, odlučile su se za registraciju na entitetskom nivou, u jednom ili oba entiteta. U aprilu je Vijeće ministara zvanično potpisalo Sporazum o saradnji sa nevladinim sektorom u kojem su definirani zajednički principi i obaveze Vijeća ministara i nevladinog sektora. U Sporazumu se ističe nezavisnost nevladinog sektora, njegovo finansiranje, odgovornosti i način međusobnih konsultacija. Sporazumom se također predviđa i formiranje Vijeća za civilno društvo koje će pratiti provedbu Sporazuma, promovirati konsistentnost unutar odjela Vijeća ministara zaduženog za saradnju s nevladinim organizacijama i omogućiti komunikaciju između Vijeća ministara i nevladinog sektora.
Dana 23. februara je Dragomir Babić, aktivist ljudskih prava u RS-u, uputio anonimno pismo OHR-u u kojem je detaljno opisao planove zvaničnika u RS-u da povedu kampanju protiv organizacije Transparency International (TI). Ispostavilo se da je Babić autor pisma nakon privremenog zatvaranja ureda TI u Banjoj Luci u julu. Nakon toga je primio anonimne prijetnje smrću. Dana 22. maja TI je objavio izvještaj u kojem je optužio Vladu RS-a za korupciju tokom privatizacije na entitetskom nivou, čime je, prema TI, entitetski budžet oštećen za 500 miliona KM (oko 385 miliona dolara). Nakon izvještaja premijer Dodik je poveo medijsku kampanju protiv TI i zaprijetio da će tužiti TI Državnom sudu, s tim da to nije uradio do kraja godine.
Dana 23. jula je jedna osoba putem telefona zaprijetila Branku Todoroviću, predsjedniku Helsinškog odbora za ljudska prava u RS-u i istaknutom borcu za ljudska prava, i njegovoj porodici. Ta prijetnja je bila jedna od njih nekoliko koje je Todorović stalno primao tokom godine. Policija je otvorila istragu i Todoroviću i njegovoj porodici obezbijedila zaštitu.
c. Vjerske slobode
Zakonom su date vjerske slobode; međutim, društvene zloupotrebe i diskriminacija zbog religijskog vjerovanja ograničili su mogućnost pripadnika manjinskih religija da prakticiraju vjeru prema svojoj želji.
U nekim slučajevima su entitetske i lokalne vlasti i policijske snage dozvoljavale ili poticale atmosferu u kojoj je bila moguća zloupotreba vjerskih sloboda. Kao i 2007. godine, zabilježeni su česti napadi na vjerske objekte i službenike od strane maloljetnih lica, s tim da je ostala sistemska opstrukcija slobode vjere u nekoliko istaknutih slučajeva koji su privukli pažnju javnosti. Nespremnost policije i tužilaca da agresivno istražuju i krivično gone počinitelje kaznenih djela počinjenih protiv vjerskih manjina ostala je glavnom preprekom zaštiti prava vjerskih manjina.
Prema zakonu, vjerske zajednice se upisuju u registar u Ministarstvu pravde; svaka vjerska zajednica se može registrirati ako ima najmanje 300 punoljetnih članova koji su državljani BiH. Lokalne kongregacije četiri najmnogobrojnije vjerske zajednice (islamska, pravoslavna, jevrejska i katolička) su se registrirale, kao i nekoliko manjih kršćanskih religija, uključujući i baptiste, evangelijske kršćane i Jehovine svjedoke, iako su neke baptističke zajednice naišle na probleme prilikom registracije.
Zakonom o slobodi vjere, na državnom nivou, zagarantirano je pravo svakom građaninu na vjersko obrazovanje. Zakonom se pozivaju zvanični predstavnici vjerskih zajednica da vrše vjersko obrazovanje u svim javnim i privatnim školama. Međutim, Zakon nije uvijek u potpunosti primjenjivan, posebno u segreriranim školskim sistemima ili u sredinama u kojima se javlja politički otpor zvaničnika nacionalističkih stranaka na općinskom nivou. Škole često organiziraju vjersko obrazovanje samo iz religije koja je dominantna u datoj općini. Organi su ponekad vršili pritisak na roditelje da daju svoj pristanak na vjersko obrazovanje svoje djece. U nekim primjerima su djeca koja su odlučila da ne pohađaju časove vjeronauka bili izvrgnuti pritisku i diskriminaciji od svojih vršanjak i nastavnika.
Neke manjinske vjerske zajednice tvrde da postoji diskriminacija prilikom izbora nastavnika vjeronauka, s obzirom da se nastavnici iz većinske vjerske zajednice u određenoj općini biraju na pozicije na kojima primaju plaću i uživaju beneficije, dok su drugi nastavnici vjeronauka plaćeni manje, samo po satu.
Društvene zloupotrebe i diskriminacija
Građani su prijavljivali etnički motivirana djela nasilja u mnogim općinama. Počinitelji su usmjeravali djela nasilja protiv etničkih simbola, vjerskih službenika i objekata. Predstavnici civilnog društva su primijetili da su politički lideri osuđivali takve incidente jedino kada su pripadnici njihove etničke grupe bili žrtve nasilja.
Dana 30. marta, prema novinskim izvještajima, nepoznate osobe su ispisale anti-muslimanske grafite uvredljivog sadržaja po zidovima zgrada u Bulevaru, u Mostaru. Sljedećeg dana su građani prijavili slične grafite ispisane na bošnjačkim kućama u susjednom povratničkom naselju Podhum i da su nepoznate osobe nacrtale svinju na džamiji u istom naselju. Glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona je izjavio da su obavijestili policiju o grafitima.
Dana 23. juna su neidentificirane osobe navodno ispisale grafite, sa imenom bivšeg komandanta srpskih snaga optuženog za ratne zločine Ratka Mladića, na nekim od njih, na Salihbegović džamiji u Bijeljini, čija je gradnja u to vrijeme bila u toku.
Dana 21. avgusta su dva pravoslavna sveštenika iz Sasa, kod Srebrenice, izjavili novinarima u RS-u da su ih napali bošnjački povratnici. Monasi Metodije i Grigorije su izjavili da su napadači na njih psovali i optužili ih za smrt Bošnjaka. Monasi su napad prijavili policiji u Srebrenici.
Dana 7. septembra su nepoznate osobe nanijele veću štetu na džamiji Sefer-beg u Banjoj Luci. Lokalni mediji su izvijestili o slomljenim prozorima i šteti na zidu džamije. Nadležni organi su izrazili sumnji da su iste osobe porušile ogradu oko Arnaudija džamije. Do kraja godine istraga ovog incidenta nije bila završena.
Dana 7. decembra, uoči Kurban-bajrama (islamski praznik Eid al-Adha), džamija u blizini sela Fazlagića Kula, općina Gacko, je u potpunosti uništena. Policija RS-a sa sjedištem u Trebinju je provela istragu u kojoj je zaključeno da je požar prouzročen neispravnim elektroinstalacijama oko greda. Islamska zajednica BiH je provela svoju istragu i tvrdila da je požar podmetnut. Drugi eksperti su primijetili da istražitelj kojeg je angažirala Islamska zajednica nije pregledao ključne dijelove forenzičkih dokaza (među njima i elektroinstalacije za koje se sumnja da su prouzročile požar) i doveli su u pitanje nalaze istrage uzroka požara. I srpski i bošnjački političari su izrazili žaljenje zbog požara i Vlada RS-a je obećala da će obezbijediti sredstva za obnovu džamije. Krajem godine istraga je bila još uvijek u toku.
Bilo je i nekoliko kontroverznih i visoko ispolitiziranih slučajeva koji su se odnosili na nelegalnu izgradnju vjerskih objekata i spomenika na privatnom ili državnom zemljištu. U svim tim slučajevima su objekti i spomenici podignuti da bi se uputila politička poruka vjernicima iz reda manjina o dominaciji većinske zajednice u datom području, čime su stvarane tenzije i ometan proces pomirenja.
Nema izvještaja o djelima antisemitizma protiv Jevrejske zajednice u zemlji, sa, prema procjenama, manje od 1.000 pripadnika.
Za detaljnije informacije pogledati Izvještaj o stanju vjerskih sloboda u svijetu, u 2008. godini, na www.state.gov/g/drl/irf/rpt.
d. Sloboda kretanja, interno raseljene osobe, zaštita izbjeglica i osobe bez državljanstva
Zakonom su regulirani sloboda kretanja unutar zemlje, putovanje u inostranstvo, emigracija i repatrijacija i vlasti su generalno poštivale ta prava; međutim, ipak su u praksi ostala neka ograničenja. Vlada sarađuje sa Uredom Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) i drugim humanitarnim organizacijama na pružanju zaštite i pomoći interno raseljenim osobama izbjeglicama, izbjeglicama koje se vraćaju, tražiteljima azila, osobama bez državljanstva i drugim osobama na koje se odnosi mandat UNHCR-a.
Zakonom je zabranjen prisilni egzil i vlada ga ne primjenjuje.
Interno raseljene osobe
Povratak osoba koje su raseljene u toku ratova od 1991. do 1995. godine i dalje je stagnirao u toku godine, dok se konstantan pad cjelokupnog procesa povratka na godišnjoj osnovi nastavlja. Vladini dužnosnici i neke nevladine organizacije, međutim, vjeruju da je došlo do porasta ukupnog broja povratnika s obzirom da UNHCR određuje ostvareni povratak na osnovu povrata imovine, a ne na osnovu fizičkog prisustva. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, 124.593 registrirane raseljene osobe u zemlji žele se vratiti u svoja prijeratna prebivališta.
Teška ekonomska situacija u zemlji ostaje najznačajniji faktor koji stoji na putu povratku, i u mnogim ruralnim sredinama stopa nezaposlenosti prelazi 40 posto. Kada postoje slobodna radna mjesta, manjinski povratnici se često žale na diskriminaciju prilikom zapošljavanja. U područjima povratka širom zemlje postotak manjina u općinskim organima vlasti ne predstavlja postojeću populaciju niti postotak prema popisu stanovništva iz 1991. godine, kao što je to zakonom određeno, što znači da lokalne vlasti nisu provele niti primijenile odredbe Zakona o samoupravi.
U nekim mjestima još uvijek preovladava neprijateljski raspoložena sredina prema povratnicima. U toku godine su promatrači zabilježili trend napada na simbole manjinskog stanovništva, a ne napade na same građane. Mnogi povratnici navode nehapšenje ratnih zločinaca od strane nadležnih organa kao razlog koji ih odvraća od povratka. Mnoge raseljene osobe za sebe stvaraju novi život daleko od prijeratnih kuća, i vraćaju se samo one s malim brojem drugih opcija (uključujući i veliki broj starijih penzionera).
Među drugim faktorima koji onemogućavaju povratak su nemogućnost korištenja socijalnih beneficija, kao što su zdravstvena zaštita, obrazovanje i penzija. Nedostatak stambenog prostora i visoke općinske administrativne takse koje se naplaćuju prilikom izdavanja dokumenata neophodnih za ostvarenje povratka, kao što su rodni list ili izvod iz zemljišnih knjiga, također utječu na broj povratnika. Manjinski povratnici često nailaze na zastrašivanje, diskriminaciju, opstrukcije prilikom pokušaja ostvarenja pristupa obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i penziji, kao i loša infrastruktura.
U RS-u Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je pružilo pomoć Bošnjacima i Hrvatima koji se vraćaju u RS i bosanskim Srbima koji se vraćaju u Federaciju. Federalno Ministarstvo za izbjeglice je pomoglo Hrvatima i Srbima koji se vraćaju u Federaciju i Bošnjacima i Hrvatima koji se vraćaju u RS. Oba entitetska ministarstva za izbjeglice su pružila ograničenu pomoć u rekonstrukciji povratnicima i dio budžeta odvojila za realizaciju zajedničkih projekata koje je odredila državna Komisija za izbjeglice.
Zaštita izbjeglica
Zakonom je regulirano davanje azila ili izbjegličkog statusa u skladu sa UN Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i njenim Protokolom iz 1967. godine, i Vlada je uspostavila sistem za pružanje zaštite izbjeglicama.
U praksi je Vlada pružila zaštitu od protjerivanja ili povratka izbjeglica u zemlje u kojima bi život ili sloboda tih osoba bili u opasnosti.
U toku godine Vlada nije odobrila privremenu zaštitu niti jednoj osobi koja ne ispunjava uvjete za stjecanje izbjegličkog statusa prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine.
Tražitelji azila čiji zahtjevi za azil nisu riješeni, bez obzira iz koje zemlje dolaze, mogu ostati u azilantskim centrima sve do donošenja rješenja, što obično traje tri mjeseca, ali i duže u nekim slučajevima. Ako je zahtjev odbijen, tražitelji azila imaju pravo pokrenuti postupak pred sudom, kada sud treba donijeti konačno rješenje u roku od naredna dva mjeseca. U tom periodu tražitelj azila zadržava pravo boravka u azilantskom centru. Tražitelji azila prisutni u zemlji imaju pravo na obrazovanje i pravno rješavanje pritužbi vezanih za povrede ljudskih prava. Međutim, nemaju pravo na zaposlenje. Ako je zahtjev za azil pozitivno riješen, onda imaju pravo na zaposlenje.
Dio 3. Poštivanje političkih prava: pravo građana da promijene vladu
Zakonom je građanima zagarantovano pravo na promjenu vlasti na miran način.
Izbori i političko učešće
Promatrači OSCE-a su zaključili da su opći izbori 2006. godine održani uglavnom u skladu sa međunarodnim standardima, s tim da su primijetili probleme, među njima i nemogućnost brojnih glasača da pronađu svoja imena na biračkim spiskovima, upućivanje glasača na pogrešna biračka mjesta zbog promjena u procesu registracije, grupno glasanje, neregularnosti tokom brojanja glasova i nekoliko slučajeva zastrašivanja birača. Međunarodni promatrači su također proglasili vanredne predsjedničke izbore u RS-u, nakon smrti predsjednika Milana Jelića tokom mandata, kao slobodne i pravične izbore.
Općinski izbori 5. oktobra su provedeni propisno. Lokalne izborne komisije i nezavisni promatrači su državnoj Izbornoj komisiji prijavili samo manje nepravilnosti na biračkim mjestima. Odaziv birača je generalno bio manji u većim gradovima, a viši u manjem broju ruralnih područja gdje je u toku kampanje vođena žestoka borba među kandidatima.
Dana 29. septembra su jedinice specijalne policije u Doboju uhapsile direktora Centra za socijalni rad i 16 aktivista SDS-a zbog sumnji da su kupovali glasove prije izbora 5. oktobra. Pušteni su do početka suđenja. Slučaj se trenutno nalazi pred Osnovnim sudom u Doboju.
Političke stranke su generalno djelovale bez ograničenja i vanjskog utjecaja. Iako političke stranke nisu prisiljavale nikoga na članstvo, mnoge smatraju da je članstvo u vodećoj stranci bilo gdje u zemlji najsigurniji način na koji je moguće steći i sačuvati posao u državnim preduzećima, posebno pozicije u upravnim odborima profitabilnih, javnih kompanija, među njima Elektroprivreda, Telekom i mediji. Ipak, vladajuća stranka nije isključila opozicione stranke iz učešća u političkom životu. Članstvo u velikim, dobro finansiranim strankama daje formalne prednosti, dok stranke često ne uzimaju u obzir osobe koje nisu stranački opredijeljene prilikom imenovanja na mnoge ključne pozicije u vlasti.
Osobe i stranke koje predstavljaju širok spektar političkih stajališta jasno su mogli izraziti svoju kandidaturu i ući u izbore. Prema odluci Ustavnog suda BiH iz 2000. godine, konstitutivni narodi (Srbi, Hrvati i Bošnjaci) i „ostali“ moraju biti adekvatno zastupljeni u institucijama na entitetskom, kantonalnom i općinskom nivou. Takva zastupljenost se treba bazirati na popisu iz 1991. godine sve dok se ne završi proces povratka (kao što to stoji u Aneksu VII Daytonskog sporazuma). Međutim, u praksi ova odluka nije ispoštovana. Osim tri konsititutivna naroda, postoji i 16 priznatih nacionalnih manjina.
Nacionalistička retorika je dominirala političkim diskursom. Bošnjački nacionalistički političari pozivali na ukidanje RS-a i izdvajanje Srebrenice iz RS-a. Srpski političari su prijetili da će u RS-u organizirati referendum za otcjepljenje od države i redovito su davali izjave, često namjerno netačne, u cilju delegitimizacije i podrivanja države. Hrvatski političari su pozivali na formiranje trećeg entiteta sa hrvatskom većinom.
Prema Izbornom zakonu, najmanje 30 posto kandidata političkih stranaka moraju biti žene. Na kraju godine, sedam od 57 članova Parlamentarne skupštine su žene. Među devet članova Vijeća ministara nema niti jedne žene na funkciji ministra. Dvije su žene na funkciji doministra. Na entitetskom nivou, žene su na tri od 22 vodeće pozicije u Federaciji i na dvije od 22 vodeće pozicije u RS-u.
Manjine su ostale uveliko nezastupljene u vlasti. U Parlamentarnoj skupštini nema predstavnika manjina; jedan član Vijeća ministara dolazi iz reda manjina. Predstavnici jevrejske i romske zajednice su uložili apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava zbog odredbe u Ustavu kojom se onemogućava „ostalima“ (to jeste, onima koji ne pripadaju niti jednom od tri konstitutivna naroda) da budu izabrani na mjesto predsjednika. Jedan Bošnjak iz Srebrenice je također uložio apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava u vezi sa Ustavom RS-a koji onemogućava ne-Srbima da se kandidiraju za predsjedničke izbore u RS-u.
Korupcija vlasti i transparentnost
Zakonom su propisane kazne za krivična djelo korupcije u vlasti, međutim, vlada ne provodi zakon efikasno i zvaničnici često sudjeluju u korupciji i prolaze nekažnjeno. Ne postoji agencija vlade koja bi bila zadužena za borbu protiv korupcije.
Zakon zabranjuje obnašanje javnih funkcija onim građanima protiv kojih je podignuta optužnica, s tim da se u praksi ova zabrana uvijek ne poštuje.
Dana 3. juna je apelaciono vijeće Državnog suda vratilo predmet protiv Dragana Čovića na ponovni postupak pred kantonalnim sudom. Državni sud je 2006. godine Čovića proglasio krivim po jednoj tački optužnice i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u vezi sa predmetom protiv bivšeg predsjednika Ustavnog suda Mate Tadića koji se vodio po optužnici za krivično djelo primanja i davanja mita.
U junu je Državni sud proglasio Mladena Ivanića, predsjednika Stranke demokratskog progresa i delegata u Doma naroda, krivim za zloupotrebu javnih sredstava dok je obnašao funkciju premijera RS-a od 2000. do 2002. godine. Sud ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 18 mjeseci. Krajem godine žalbeni postupak je još uvijek bio u toku.
U toku godine je ‘pas čuvar’ u borbi protiv korupcije, TI, tvrdio da je premijer Dodik izvršio pronevjeru javnih sredstava i u džep stavio prihode od privatizacije nekoliko državnih preduzeća. Dodik je tvrdio u intervjuima za medije da TI vrši ucjene i reketiranje. TI je tvrdio da su Dodikove optužbe nastojanje da se osveti toj organizaciji i izrazio pritužbu što pravosudne institucije na nivou države nisu još uvijek istražile slučaj protiv Dodika.
Kandidati za određene javne funkcije, među njima i članovi parlamenta na državnom i entitetskom nivou, i članovi Vijeća ministara i entitetskih vlada, podliježu odredbama zakona o prijavi imovinskog stanja. Centralna izborna komisija je nadležna za osiguranje poštivanja tih zakona.
Iako prema zakonu građani imaju pristup vladinoj dokumentaciji, mnogi organi vlasti nisu ispoštovali zakon. Prema zakonu, vlada mora dati objašnjenje za svako odbijanje pristupa, a građani, ukoliko im je pristup onemogućen, imaju pravo žaliti se sudu ili ombudsmenu. U praksi, vlada ponekad nije postupila po zakonu i dala objašnjenje razloga zbog kojih je odbijen pristup informacijama; međutim, ako su se građani žalili ombudsmenu ili sudu ili su tražili pravnu pomoć, vlada je generalno dala objašnjenje nakon toga. Javna svijest o tom zakonu je i dalje na niskom nivou.
Dio 4. Stav vlade u pogledu međunarodnih i istraga nevladinog sektora po pitanju navoda o povredama ljudskih prava
Široka lepeza domaćih i međunarodnih organizacija za ljudska prava i nevladinih organizacija generalno djeluje bez ikakvih ograničenja od strane vlasti, istražujući i objavljujući rezultate istrage o povredama ljudskih prava. Naprimjer, Helsinški odbor za ljudska prava u BiH i Helsinški odbor za ljudska prava u RS-u i dalje aktivno izvještavaju o mnogim povredama ljudskih prava. Međutim, vladini dužnosnici su često bili neefikasni i kasnili su s poštivanjem njihovih preporuka.
Vlada je u potpunosti sarađivala s međunarodnim organizacijama, kao što je OHR, koji ima posebne ovlasti nad vlastima, kao i sa drugim međunarodnim organizacijama, kao što su MKCK i OSCE.
Građani mogu pokretati građanske parnice ili se obratiti ombudsmenu u slučaju povrede ljudskih prava. Međutim, preporuke ombudsmena nisu obavezujuće. Zakonom je uspostavljena jedinstvena institucija ombudsmena koja se sastoji od tri člana koji predstavljaju tri konstitutivna naroda u zemlji. Politička imenovanja u novu instituciju ombudsmena su potvrđena 4. decembra, nakon znatnih odugovlačena kroz politička manevrisanja.
Dio 5. Diskriminacija, društvene zloupotrebe i trgovina ljudima
Zakonom je zabranjena diskriminacija na osnovu rase, spola, invaliditeta, jezika ili drugog socijalnog statusa; međutim, vlada ne provodi zakon djelotvorno. I dalje je općeprisutna diskriminacija manjina, žena, seksualnih manjina, osoba sa invaliditetom i drugih.
Žene
Silovanje i silovanje supružnika su protuzakoniti; maksimalna kazna zaprijećena za ta djela je zatvorska kazna u trajanju od 15 godina. Osjećaj stida je, prema navodima, stopirao neke žrtve silovanja da prijave takve slučajeve nadležnim organima. Iako je policija generalno odgovarala na prijave o seksualnom napadu, ona ipak nije istom ozbiljnošću pristupila prijavama o silovanju supružnika.
Nasilje nad ženama, uključujući i nasilje u porodici i seksualne napade, ostaje rasprostranjen problem i takvi slučajevi se još uvijek redovito ne prijavlju. Prema općim procjenama nevladinih organizacija, od tri žene u BiH jedna je žrtva nasilja u porodici. I u Federaciji i u RS-u je donesen Zakon o nasilju u porodici prema kojem je policija obavezna počinitelja nasilja udaljiti iz stambenog prostora. Stručnjaci procjenjuju da svega jedna od deset žrtava nasilja u porodici slučaj prijavi policiji. Do oktobra je prijavljeno 668 slučaja preko vruće linije otvorene za slučajeve nasilja u porodici u RS-u.
Policija je prošla kroz specijaliziranu obuku kako bi se osposobila za postupanje u slučaju nasilja u porodici. Postoje četiri vruće telefonske linije za žrtve nasilja u porodici u Federaciji i RS-u, preko koje mogu dobiti pomoć i savjete. Postoje skloništa u kojima se pomoć pruža žrtvama nasilja u porodici u Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Sarajevu, Bihaću, Zenici i Modriči.
Prostitucija je protuzakonita. Svodništvo je prema zakonu teško krivično djelo, dok je prostitucija i posredovanje prekršaj koji se kažnjava samo novčanom kaznom. Policijske racije po barovima i javnim kućama su prostituciju odvele još dublje na skrivene lokacije, te se često odvija u privatnim stanovima ili na poziv. Samohrane majke, žene iz reda manjina i druge ugrožene žene, posebno one iz ekonomski depresivnih ruralnih sredina, predstavljaju visokorizičnu grupu koju svodnici mogo regrutirati za seksualno eksploatisanje.
Zakonom je zabranjeno seksualno maltretiranje, ali je seksualno matretiranje težak problem koji opća populacija nije dovoljno shvatila. Mnoge žene koje su anketirale nevladine organizacije izjavile su da su doživjele seksualno maltretiranje na radnom mjestu. Uobičajena je pornografija na radnom mjestu. Žrtve gotovo ni u jednom slučaju nisu uložile prigovor uglavnom zbog toga što svoje iskustvo nisu povezale sa maltretiranjem i nisu bile svjesne svojih zakonskih prava.
Zakonom je zabranjena diskriminacija na osnovu spola. Žene imaju jednak pravni status kao i muškarci prema porodičnom zakonu i imovinskim zakonima i jednako se tretiraju u praksi u kompletnom pravosudnom sistemu. Agenciju za jednakost spolova pri Vladi radila je na informiranju žena o njihovim zakonskim pravima. U parlamentima Federacije, RS-a i na nivou države postoje parlamentarne komisije za jednakost spolova.
Žene rade kao sutkinje, liječnice, nastavnice i profesorice, iako je mali broj žena na funkcijama koje podrazumijevaju znatnu ekonomsku ili političku moć. Dokumentiran je mali, ali ipak sve veći broj slučajeva diskriminacije na osnovu spola. Sporadični izvještaji pokazuju da žene i muškarci generalno primaju jednak dohodak za jednake poslove u državnim preduzećima, ali ne uvijek u privatnim preduzećima. Razlika u stopi zapošljavanja u Federaciji (jedino su u Federaciji podaci dostupni) je 23,1 posto muškaraca i 28,3 posto žena. Žene u svim dijelovima zemlje imaju problema sa neplaćanjem porodiljskog odsustva te neopravdanim otpuštanjem trudnica i majki novorođenčadi. U mnogim javnim oglasima sa popunjavanje radnih mjesta otvoreno se oglašavaju diskriminacijski uvjeti, kao što su starosna dob i fizički izgled kandidatkinja. Žene nisu dovoljno zastupljene u organima provođenja zakona, iako i tu ima konstantnih pomaka.
Djeca
Vlade oba entiteta su se generalno opredijelile na poštivanje prava i dobrobiti djece; međutim, socijalne usluge za djecu su vrlo ograničene. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice ima ulogu primjene prava djece. Djeca sa invaliditetom ne primaju dovoljnu zdravstvenu zaštitu i nemaju dovoljne obrazovne mogućnosti.
Prema nekim procjenama, vlada nije izvršila upis rođenja oko 6.000 djece u zemlji, od kojih su većina Romi. Time su stvorene velike prepreke toj djeci u smislu ostvarenja pristupa uslugama vlasti, posebno socijalnim, obrazovnim i zdravstvenim beneficijama.
Iako je obrazovanje besplatno i obavezno do petnaeste godine života, od roditelja se traži da snose troškove nabave udžbenika, troškove ishrane i prijevoza, što neke porodice ne mogu priuštiti, zbog čega neka djeca napuštaju dalje školovanje. Nedostatak pouzdanog praćenja i statističkih podataka o upisu i ispisu iz škole stoji na putu nastojanjima da se osigura da sva djeca školske dobi idu u školu. Djeca s posebnim potrebama, prema zakonu, trebaju pohađati redovnu nastavu, s tim da škole često nisu u mogućnosti to obezbijediti.
Prema Vijeću Roma u BiH, manje od 35 posto romske djece se redovno školuje. Mnoga romska djeca ne mogu ići u školu zbog izuzetno siromašnih životnih uvjeta, nemogućnosti nabavke odgovarajuće odjeće i zbog nemogućnosti ili nespremnosti porodica da snose troškove školovanja. Nadležni organi su romskoj djeci obezbijedili udžbenike, besplatnu užinu i prijevoz. Verbalna maltretiranja od strane drugih učenika, jezički problemi, te troškovi upisa, odnosno uvjeti upisa u školu, također doprinose isključenosti romske dece iz škole, uprkos volji mnogih roditelja da djecu ipak u školu upišu. Nadležni organi nisu obezbijedili udžbenike sa temama koje bi se odnosile na romsku kulturu i historiju.
Učenici u područjima u kojima predstavljaju manjinu često se suočavaju sa neprijateljskom klimom. Opstrukcije nacionalističkih političara i vladinih zvaničnika usporile su nastojanja u pravcu ukidanja segregacije u školama i uvođenja drugih reformi. Kantonalne vlade u Federaciji i Ministarstvo prosvjete u RS-u su vršili pritisak na direktore osnovnih i srednjih škola, a na čelu nekoliko škola se nalaze tvrdolinijaški politički akteri.
Zakoni koji propisuju administrativno i pravno ujedinjenje 52 slučaja „dvije škole pod istim krovom“, sa odvojenim razredima za bosanske Hrvate i Bošnjake, nisu doveli do integriranih učionica, iako su ponekad zajedničke vannstavne aktivnosti, ulazi u škole i prostorije za sport i rekreaciju imale rezultate. U nekim dijelovima zemlje, naime u Vitezu u središnjoj Bosni, u Prozoru-Rami i u Stocu, u Hercegovini, lokalni zvaničnici i roditelji nastojali su stvoriti totalnu fizičku segregaciju bošnjačke i hrvatske djece. Segregacija i diskriminacija su ukorijenjeni u mnogim školama. U RS-u ne-Srbi čine manje od 5 posto nastavnog kadra u osnovnim i srednjim školama. U Federaciji nastavnici iz reda manjina čine od 5 do 8 posto svih nastavnika, ovisno o kantonu. Učenici osnovnih i srednjih škola uče iz onoga što nevladine organizacije nazivaju „divergentnim, etnički specifičnim nastavnim planovima i programima“, uključujući i etnički homogene razrede i udžbenike iz geografije i historije koji nude drugačija objašnjena etničnosti, religije i državnih granica.
U srednjoj školi u Stocu je direktor škole odbio potpisati 160 svjedočanstava za učenike bošnjačke nacionalnosti, tvrdeći da bošnjački dio škole nije administrativno dio škole, uprkos tome što je potpisivao svjedočanstva za Bošnjake u nekoliko prethodnih godina. Time je spriječen dalji upis bošnjačke djece i bila je potrebna intervencija na najvišim političkim nivoima zemlje da bi se taj problem riješio.
Postoji problem nasilja u porodici usmjerenog protiv djece. Policija je provela istragu i podnijela krivične prijave u nekoliko slučajeva zlostavljanja djece. Iako nema statističkih podataka o rasprostranjenosti ovog problema, neke nevladine organizacije procjenjuju da se neki oblik nasilja u porodici javlja u jednoj od četiri porodice. Općinski centri za socijalni rad nadležni su za zaštitu dječijih prava, ali često nemaju resursa i alternativan smještaj za djecu koja su pobjegla od zlostavljanja u porodici ili za djecu koja se trebaju izmjestiti iz porodica koje ih zlostavljaju.
Trgovina djecom u svrhu seksualne eksploatacije i ponekad prosjačenja je problem. Prosjačenje djece je uobičajeno u romskim zajednicama; uključujući i bebe (sa odraslim osobama) i slučajeve u kojima roditelji šalju svoju djecu čak od četiri godine starosti na ulicu da bi prosila, često po 10 ili više sati dnevno, po svim vremenskim uvjetima.
U nekim romskim zajednicama djevojčice ulaze u brak sa 12 ili 14 godina starosti. Osim nastojanja da se poveća učešće Roma u sistemu obrazovanja, nema programa čiji bi cilj bio konkretno smanjenje prakse sklapanja braka sa maloljetnim licem.
Trgovina ljudima
Zakonom su zabranjeni svi oblici trgovine ljudima; međutim, pojedine osobe i organizirane kriminalne grupe trguju ženama i djecom u svrhu seksualne eksploatacije, i u nekim slučajevima djecom i odraslima, posebno onima iz romske zajednice, u svrhu prosjačenja i rada. Prema nekim izvještajima, neki javni zvaničnici su također uključeni u trgovinu ljudima.
Zemlja je uglavnom bila zemlja porijekla žena i djevojaka kojima se trguje unutar zemlje u svrhu seksualne eksploatacije, ili je u manjoj mjeri korištena kao destinacija ili za tranzit za organizatore trgovine ljudima iz drugih zemalja. Više od polovine svih dokumentiranih žrtava trgovine ljudima su bile maloljetne osobe. U toku godine su nadležni organi primijetili nastavak trenda u kojem se žrtvama primarno trguje unutar zemlje, čiji broj uveliko nadmašuje broj stranih žrtava. U toku godine se romskom djecom trgovalo u svrhu prisilnog rada ili prosjačenja, kada je zemlja bila odredište, ili se djecom trgovalo unutar zemlje.
U toku godine su se modaliteti trgovine i dalje mijenjali. Zbog djelotvornih zakonskih mehanizama i energičnih mjera za borbu protiv trgovine ljudima, broj identificiranih žrtava je i dalje opadao, prema izvorima iz nevladinih organizacija i državnih institucija. Trgovina ljudima je ostala u ilegali, često u privatnim stanovima, motelima i benzinskim pumpama. Nema pouzdanih podataka o broju žena žrtava trgovine u toku godine; policijske racije su trgovinu gurnule u veću ilegalu, čime je povećan problem procjene obima problema. U toku godine je Ured državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima registrirao 29 novih žrtava trgovine, putem svojih mehanizama upućivanja žrtava.
Većina žena kojima se trgovalo, pri čemu je BiH bila odredište, došla je iz Srbije ili drugih istočnoevropskih zemalja. Iako nema pouzdanih podataka, organizirane kriminalne grupe i pojedinci su određeni broj možda prebacili u Zapadnu Evropu. Većina žena žrtava trgovine ušla je u zemlju iz Srbije ili Crne Gore. One koje su BiH koristile kao zemlju tranzita dalje su otišle preko Hrvatske. Nadležni organi su također pronašli žrtve iz BiH u drugim dijelovima Evrope. U toku godine su četiri žrtve vraćene u zemlju putem međunarodnih mehanizama upućivanja. Trgovci ljudima su raznih profila, među njima su samostalni operateri ili pripadaju mrežama organiziranog kriminala.
Trgovci ljudima su primoravali svoje žrtve da ostanu u toj situaciji putem zastrašivanja, verbalnih prijetnji, oduzimanja pasoša, odbijanja davanja hrane i omogućavanja zdravstvene zaštite i fizičkih i seksualnih napada.
Prema zakonu, trgovina ljudima je kriminalizirana zakonom na državnom nivou i za nju se izriče kazna zatvora do 10 godina. U toku godine su na državnom nivou procesuirana četiri slučaja trgovine ljudima te nekoliko slučajeva na entitetskom i kantonalnom nivou. Ministarstvo sigurnosti je nadležno za koordinaciju aktivnosti na provođenju zakona za borbu protiv trgovine ljudima na svim nivoima vlasti, ali Ministarstvo nije imalo dovoljan kadar niti sredstva potrebna za sveobuhvatno vođenje aktivnosti u borbi protiv trgovine ljudima.
Tužilaštvo BiH ima isključivu nadležnost za gonjenje svih slučajeva trgovine ljudima i može odlučiti o tome koje će predmete goniti pred Sudom BiH. Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima, čiji mandat obuhvata koordinaciju aktivnosti na zaštiti žrtava među nevladinim organizacijama, policijom i vladinim institucijama, kao i koordinaciju aktivnosti na provođenju zakona, direktno je odgovoran Ministarstvu sigurnosti. Udarnom grupom za borbu protiv trgovine, državnom međuresornom istražnom grupom zaduženom za borbu protiv trgovine ljudima, predsjedava Glavni tužilac BiH i u njoj djeluju tužioci, policija i finansijski istražitelji.
Ako se tokom ispitivanja uspostavi da je osoba žrtva trgovine, nadležni organi ne pokreću krivični postupak za djela imigracije ili prostitucije. U većini slučajeva žrtve iz stranih zemalja su se dobrovoljno vratile u zemlje porijekla. Osobe za koje organi provođenja zakona ne utvrde da su žrtve trgovine često su deportirane i ponekad se protiv njih pokreće krivična istraga zbog povrede zakonskih odredbi o migracijama i drugim povredama zakona.
I dalje se izvještava o umiješanosti policije i drugih zvaničnika u trgovini ljudima, posebno na lokalnom nivou. Grupe žrtava tvrde da zbog jakih lokalnih mreža lokalna policija često svjesno ignorira ili aktivno štiti korisnike žrtava ili počinitelje trgovine ljudima, često primajući mito zauzvrat. Do danas ima svega nekoliko dokumentiranih slučajeva umiješanosti u trgovini ljudima, ali nije podignuta niti jedna optužnica.
Dana 28. maja je Centar javne bezbjednosti Banja Luka lišio slobode pet osoba u Banjoj Luci, Srpcu i Laktašima zbog trgovine ljudima, prostitucije i seksualnog nasilja nad jednom maloljetnom djevojkom. Policija je te osobe predala Okružnom tužilaštvu Banja Luka. Prvooptuženi se tereti sa krivično djelo trgovine ljudima, a preostala četiri se terete sa seksualnu zloupotrebu maloljetne osobe. Sud u Banjoj Luci je donio prvostepenu presudu protiv prvooptuženog i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 18 mjeseci; drugooptuženi je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 mjesecu, trećeoptuženi i četvrti optuženik su osuđeni na šest mjeseci zatvora, a peti na kaznu zatvora od tri mjeseca.
U drugom predmetu, dana 12. juna je Centar javne bezbjednosti Banja Luka lišio slobode četiri osobe zbog trgovine maloljetnom osobom u svrhu prostitucije i seksualnog zlostavljanja. Provooptuženi u ovom predmetu tereti se za krivično djelo trgovine ljudima, a tri preostala optuženika se tetere za seksualnu zloupotrebu maloljetne osobe. Do kraja godine postupak je još uvijek bio u toku.
Na kraju godine postupak protiv devet osoba uhapšenih u decembru 2007. godine zbog trgovine tri maloljetne djevojke u općini Derventa, u RS-u, je još uvijek bio u toku.
U toku godine su nadležni organi distribuirali priručnik za borbu protiv trgovine ljudima nastavnicima koji će koristiti u okviru nastavnog plana i programa u svim školama diljem zemlje. Organi su također nastavili pomagati žrtve radeći sa domaćim nevladinim organizacijama u pružanju podrške skloništima i drugim uslugama i provodeći opsežnu obuku policije, tužitelja, sudija, nastavnika i socijalnih radnika.
U zemlji postoje pravila kao obavezujući standard zaštite žrtava trgovine ljudima, koje su državljani Bosne i Hercegovine, i standarde rada koji se odnose na sprečavanje, postupak identifikacije, zaštitu i pomoć žrtvama i svjedocima žrtvama iz BiH. U praksi su razlike u zakonima koji se odnose na žrtve trgovine ljudima na raznim nivoima vlasti često stvarale komplikacije i nejasnoće u primjeni tih pravila.
Vlada ima zvaničan mehanizam upućivanja žrtava i memorandume o saglasnosti koje je potpisala sa šest nevladinih organizacija koje vode skloništa za žrtve trgovine ljudima. Nevladine organizacije vode sigurne kuće u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Doboju, Modriči, Bihaću i Bijeljini. U skloništima žrtve primaju zdravstvenu zaštitu, psihološko savjetovanje, pravnu pomoć, pomoć u repatrijaciji i stručnu obuku u ograničenoj mjeri. Policija pruža efikasnu zaštitu tim skloništima.
Godišnji izvještaj State Departmenta o trgovini ljudima može se naći na www.state.gov/g/tip.
Osobe sa invaliditetom
Zakonom u oba entiteta zabranjena je diskriminacija osoba sa invaliditetom; međutim, osobe sa invaliditetom su diskriminirane prilikom zapošljavanja, u domenu obrazovanja, kod pristupa zdravstvenoj zaštiti i drugim javnim uslugama.
U Federaciji je, prema zakonu, do novembra 2007. godine bilo potrebno prilagoditi sve postojeće javne objekte potrebama osoba sa invaliditetom i nove zgrade moraju biti također prilagođene njihovim potrebama. Rok je, međutim, prošao, a zakon nije u potpunosti ispoštovan, tako da objekti rijetko omogućavaju pristup osobama sa invaliditetom. U RS-u postoje slični zakoni o obezbjeđenju pristupa osobama sa invaliditetom, dok prilagođavanje starijih objekata i dalje teče sporo.
Postoji jasna diskriminacija među raznim kategorijama osoba sa invaliditetom, iako velika većina osoba sa invaliditetom nije zaposlena. Naprimjer, osobe koje su ratni vojni invalidi iz rata od 1991. do 1995. godine su dobile privilegirani status u odnosu na civilne žrtve rata i osobe koje su rođene sa invaliditetom. Veliki broj osoba sa invaliditetom boravi u institucijama, iako u školama postoji sve veći broj programa namijenjenih djeci sa invaliditetom. Jedna nevladina organizacija je procijenila da bi 30 posto osoba sa invaliditetom koje borave u raznim institucijama bilo u stanju samostalno živjeti kad bi se obezbijedili stambeni prostor i potrebni resursi.
Nacionalne/rasne/etničke manjine
Etničke razlike su i dalje moćan faktor u zemlji, iako mješovite zajednice žive u miru u nekoliko dijelova zemlje.
Napadi na etničke i vjerske objekte nastavili su se u toku godine. Policija je provela istrage i u nekoliko slučajeva podigla krivične prijave za kaznena djela počinjena iz etnički motivirane mržnje, s tim da je često napade pripisivala radikalnim osobama, osobama pod utjecajem alkohola ili mentalno nestabilnim osobama ili pak huliganima, bez dalje istrage. Maltretiranje i diskriminacija manjina nastavljena je širom zemlje, i često su usmjereni na imovinsko-pravne sporove. Ti problemi su se često odnosili na oskvrnuće groblja, na ispisivanje grafita, nanošenje štete vjerskim objektima, verbalno maltretiranje, otkaz s posla, prijetnje i napade.
Etnička diskriminacija pri zapošljavanju i u obrazovanju ostaje i dalje ključni problem. Poslodavci nisu promijenili rasprostranjenu praksu otpuštanja pripadnika etničkih manjina tokom i nakon rata u većini slučajeva i često su zapošljavali pripadnike etničke većine na radna mjesta na kojima su radili pripadnici manjina. Rasprostranjena etnička diskriminacija pri zapošljavanju je nastavljena, dok državni i entitetski organi nisu spiječili takvu diskriminaciju. Veliki broj manjih preduzeća je prodat osobama sa političkim vezama, obično pripadnicima većinske zajednice u datoj sredini. U tim preduzećima uglavnom se nisu zapošljavani pripadnici manjina.
Romi, kojih prema procjenama ima između 40.000 i 80.000, suočavaju se sa ozbiljnim poteškoćama prilikom pokušaja da ostvare cijelu lepezu temeljnih ljudskih prava koja su im zakonom garantirana. Od posebne važnosti su problemi vezani za zapošljavanje, obrazovanje i javne usluge. Helsinški komitet za ljudska prava u BiH je procijenio da je svega jedan posto radno sposobnih Roma zaposlen i naveo da su u slučaju smanjenja broja zaposlenih Romi obično prvi koji ostaju bez posla. Društvo mnoge Rome često isključuje iz javnog života jer nemaju izvod iz matične knjige rođenih, lične karte ni prijavljeno prebivalište, što im opet onemogućava da ostvare pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju niti se mogu registrirati za izbore. Svega mali broj odraslih Roma je u radnom odnosu i Romima ne uživaju socijalnu pomoć.
Dana 4. septembra zemlja je potpisala “Dekadu inkluzije Roma 2005.-2015.”, regionalni program čiji je cilj iznalaženje sredstava i iz Evropske unije i državnih vlasti potrebnih za unapređenje obrazovanja Roma, njihovo zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu i stambeni smještaj. Vlada je prethodno usvojila akcione planove za učešće u “dekadi” 2007.-2008.
Druge društvene zloupotrebe i diskriminacija
Iako je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije, to se ne provodi u praksi tako da su homoseksualci, lezbijke, biseksualci i transvestiti često izloženi društvenoj diskriminaciji.
Homoseksualci i lezbijke, koji su bili otvoreni u pogledu svoje orijentacije, često su bili izlagani maltretiranju i diskriminaciji, čak i otpuštanju s posla. U nekim slučajevima je u otkaznom pismu izričito navedeno da je seksualna orijentacija razlog prekida radnog odnosa, zbog čega je otpuštenim radnicima izuzetno teško naći novo zaposlenje.
Od 24. do 26. septembra je Udruženje Q organiziralo prvi “Queer Sarajevo festival” u Bosni i Hercegovini. Najave festivala su naišle na oštre, često diskriminacijske komentare lidera Islamske zajednice i lidera nekih političkih stranaka. Ta nevladina organizacija je primila brojne prijetnje; događaj je generalno popraćen negativnim napisima u štampi i u nekim slučajevima, diskriminirajućim. Neke organizacije i preduzeća su povukli podršku festivalu, navodno zbog zastrašivanja od strane vjerskih grupa. Dana 24. septembra, noć uoći otvaranja festivala, grupa od oko 50 mladića je marširajući pored gostiju festivala uzvikivala pogrdne riječi i prijetnje učesnicima festivala. Odmah po otvaranju festivala, grupa od nekoliko desetaka mladih ljudi napala je i nanijela povrede barem osmero osoba, među njima i dvojici novinara i jednom policajcu.
Prema statističkim podacima vlade, zvanično je evidentirano manje od 200 zaraženih virusom HIV/oboljelih od AIDS-a u zemlji. NVO Asocijacija XY za seksualno i reproduktivno zdravlje procijenila je da je stvarni broj slučajeva oko 600, a Program UN-a za HIV/AIDS je procijenio da je ukupan broj ispod 1.000. Osobe zaražene virusom HIV/oboljele od AIDS-a su izložene velikoj stigmi. Nedovoljna je svijest generalno o HIV-u/AIDS-u, a resursi potrebni za identifikaciju i pomoć zaraženim/oboljelim su uveliko ograničeni.
Dio 6 Radnička prava
a. Pravo na udruživanje
Zakonima na snazi u oba entiteta dozvoljeno je radnicima (osim pripadnicima vojske) da formiraju i da se udružuju u sindikate prema vlastitom izboru, koji su registrirani u datom entitetu, bez prethodnog odobrenja ili pretjeranih uvjeta. Radnici to u praksi i rade. Međutim, Vlada na državnom nivou još uvijek nije izvršila registraciju Konfederacije nezavisnih sindikata Bosne i Hercegovine, krovne organizacije entitetskih sindikata na državnom nivou. Problem koji traje još od 2001. godine leži i na nedjelotvornom državnom sistemu registracije nevladinih organizacija i na federalnom ogranku Konfederacije sindikata, koji zahtijeva retroaktivnu registraciju kojom bi se priznalo njeno stogodišnje postojanje, nešto što ni jedan drugi sindikat nije dobio (niti je tražio) prilikom podnošenja zahtjeva za registraciju.
Zakonom je dato pravo na provođenje sindikalnih aktivnosti bez miješanja poslodavaca; međutim, nadležni organi nisu sakcionisali one poslodavce koji su ometali radnike u organizaciji i djelovanju. U preovladavajućoj atmosferi visoke nezaposlenosti, mnogi su vjerovali da su povrede radničkih prava niži prioritet za inspektore iz ministarstava, s obzirom da su se državni zvaničnici fokusirali na povećanje državnih prihoda poduzimanjem oštrih mjera protiv neregistriranih radnika i poslodavaca koji ne plaćaju poreske obaveze. Neki sindikati su izvijestili da su poslodavci prijetili zaposlenima u privatnim preduzećima da će ih optustiti ukoliko se sindikalno udruže. Postoji barem jedan izvještaj utpuštanja s posla vođe sindikalne organizacije nakon privatizacije njegovog poslodavca.
Zakonom je dato pravo na štrajk i radnici koriste to pravo u praksi. Zakonom o štrajku, koji je poseban zakon u odnosu na Zakon o radu, uspostavljeni su propisi koji se odnose na pravo na štrajk u oba entiteta. U Federaciji je postojeći Zakon o štrajku prilično restriktivan, sa ogromnim zahtjevima koje radnici moraju ispuniti da bi otpočeli štrajk. Novim Zakonom o štrajku koji je 5. novembra usvojila Skupština RS-a, eliminirane su neke birokratske prepreke organizaciji štrajka.
b. Pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje
Pravo na kolektivno pregovaranje je osigurano zakonom u RS-u i općim kolektivnim ugovorom u Federaciji. Međutim, kolektivno pregovaranje u oba entiteta ne predstavlja oblik direktnih, dobrovoljnih pregovora između sindikata i poslodavca, nego ugovore o radu između vlade i radnika u javnom sektoru. U Federaciji nema sporazuma o kolektivnom pregovaranju između privatnih poslodavaca i sindikata. U RS-u se opći sporazum o kolektivnom pregovaranju odnosi na sve radnike i o njemu se pregovaralo sa sindikatima, vladom i poslodavcima. Ovaj opći sporazum se odnosi na privatna preduzeća bez obzira da li su radnici sindikalno organizirani i generalno se odnosi na radno vrijeme, socialne doprinose i mininalnu naknadu za rad.
U Federaciji, prema zakonu, ako sud utvrdi da je poslodavac raskinuo ugovor o radu nezakonito, sud može narediti povratak na posao tog radnika. S obzirom da je nezakonita diskriminacija sindikalne djelatnosti, to dovodi do vraćanja radnika na posao.
Zakonom je zabranjena diskriminacija članova sindikalne organizacije i organizatora od strane poslodavca; međutim, načini zaštite od osvete zbog sindikalne djelatnosti nisu snažni i diskriminacija je nastavljena. U praksi, vlada ne izriče novčane kazne poslodavcima koji sprečavaju radnike da se sindikalno udruže i ta praksa sve više preovladava kako privatni sektor dolazi na mjesto državnih preduzeća iz bivše Jugoslavije koja su imala tradicionalnu sindikalnu kulturu. Prepreke koje se nalaze pred zaposlenima koji ulažu pritužbe protiv poslodavaca su visoka nezaposlenost, veliki broj neriješenih predmeta na sudovima i veliki broj neprijavljenih radnika u sivoj ekonomiji.
Ne postoje posebni zakoni niti izuzeci od zakona o radu u vezi sa četiri izvozno-proizvodne zone.
c. Zabrana prisilnog ili obaveznog rada
Zakonom je zabranjen prisilni i obavezni rad, uključujući i takav rad djece; međutim, postoje izvještaji koji govore o tome da organizirane kriminalne grupe ili pojedinci trguju ženama i djecom u svrhu komercijalne seksualne eksploatacije i ponekad u svrhu prosjačenja i rada. Žrtve su izjavile da su radile pod uvjetima sličnim ropstvu, uz malu ili nikakvu finansijsku naknadu. U nekim slučajevima, trgovci ljudima su žrtvama davali nešto sredstava, uprkos uvjetima u kojima su se žertve nalazile, koje su bile prisilnog karaktera.
d. Zabrana rada djece i minimalna starosna dob kao uvjet uspostavljana radnopravnog odnosa
Entitetskim zakonima o radu je zabranjen rad djece i entitetske vlade te zakone provode u praksi. Minimalna starosna dob djece potrebna za zasnivanje radnog odnosa u Federaciji i u RS-u je 15 godina; maloljetne osobe starosne dobi od 15 do 18 godina moraju dostaviti validno zdravstveno uvjerenje da bi stupile u radni odnos. Zakonom je zabranjeno djeci da obavljaju opasne djelatnosti. U Federaciji je maloljetnim osobama zabranjem „noćni rad“, osim u izuzetnim okolnostima. Iako rad djece nije generalno problem, djeca ponekad pomažu svojim porodicama na gazdinstvima i u obavljanju sezonskih poslova.
Trgovina djecom u svrhu seksualne eksploatacije i ponekad u svrhu rada i prosjačenja predstavlja problem.
Entitetske vlade su nadležne za provođenje zakona kojima se regulira rad djece. Ni u jednom entitetu ne postoje inspektori zaduženi samo za inspekcijsku kontrolu rada djece. Povrede zakonskih propisa koji se odnose na rad djece se istražuju u okviru opće inspekcije rada. Obje entitetske inspekcije rada su izvijestile da na licu mjesta nisu utvrdile znatne povrede zakona kojima se regulira rad djece, iako nisu proveli istrage na porodičnim gazdinstvima na kojima su djeca radno angažirana.
e. Prihvatljivi radni uvjeti
Minimalna satnica u Federaciji iznosi 1.75 konvertibilnih maraka (oko 1.10 USA dolara) i u RS-u je minimalna mjesečna plaća 250 konvertibilnih maraka (165 USA dolara); međutim, to ne osigurava pristojan životni standard radniku i njegovoj porodici. Početkom decembra je Narodna skupština RS-a odobrila povećanje minimalne plaće na 320 KM (212 USA dolara) od 1. januara 2009. godine, iako taj iznos još uvijek ne obezbjeđuje adekvatan životni standard za porodicu. U Federaciji je iznos minimalne plaće utvrdila zajednička komisija predstavnika poslodavaca, radnika i Vlade Federacije. Komisija se sastaje jednom godišnje da bi utvrdila iznos minimalne plaće. U septembru je povećala iznos za 12 posto.
Zahtjevi mnogih radnika za isplatu zaostalih plaća ili penzija još uvijek nisu riješeni. Zaposlenici prema zakonu u oba entiteta obavezni su plaćati socijalne doprinose u znatnim iznosima u penzione i zdravstvene fondove; zbog toga poslodavci često ne prijavljuju sve svoje radnike kako bi izbjegli plaćanje visokih socijalnih doprinosa, zbog čega radnici nemaju zdravstvenu zaštitu niti se mogu zvanično prijaviti kod drugog poslodavca. Obaveza poslodavaca prema vladi u smislu visokih socijalnih doprinosa dovela je do povećanja zaposlenja na crnom tržištu, s obzirom da poslodavci preferiraju zaposlenike koji nisu „zavedeni u knjigama“ u odnosu na prijavljene radnike.
Mnogi poslodavci su kasnili, neki od njih i godinama, u isplati plaća ili obezbjeđenju zdravstvenih i penzionih beneficija zaposlenima na javnim radovima i u institucijama.
Radna sedmica u oba entiteta iznosi 40 sati; međutim, sezonski radnici ponekad rade i do 60 sati sedmično. Prekovremeni rad je ograničen na 10 sati sedmično u oba entiteta; u Federaciji nema odredbi kojom bi se regulirao iznos nadoknade za prekovremeni rad, dok se u RS-u prekovremeni rad plaća u iznosu od 30 posto od plaće. Radnik u RS-u može dobrovoljno raditi još 10 sati pod izuzetnim okolnostima. Prema zakonima u Federaciji i RS-u minimalan odmor u toku radnog dana je 30 minuta.
Nadležni organi ne primjenjuju adekvatno propise o prihvatljivim radnim uvjetima. Iako su entitetske inspekcije rada nastojale primorati poslodavce na prijavu radnika, one su uglavnom ograničile većinu inspekcija na uvjete u kojima rade prijavljeni radnici. S obzirom da su sudovi izlaz za prijavljene radnike ukoliko žele podnijeti tužbu, u RS-u inspekcija rada mora sudu na odobrenje dostaviti novčane i druge kazne koje izriče; s obzirom na prenatrpanost sudova, ovakav sistem se nije pokazao djelotvornim i zato mnogi radnici zbog praktičnosti rade bez zaštite. U RS-u, prema Zakonu o zdravlju i bezbjednosti, poslodavci su nadležni za analizu i unapređenje uvjeta rada.
Zakon radnicima daje pravo da napuste situaciju u kojoj su njihovo zdravlje ili sigurnost ugroženi, bez opasnosti po radnopravni status; međutim, u praksi se ovo pravo ne provodi djelotvorno. Prava radnika važe za sve zvanične, to jeste prijavljene radnike, među njima i radnike migrante i radnike na privremenom radu. Prema nezvaničnim procjenama, oko jedna četvrtina ukupne radne snage nije prijavljena.