Izvještaji Ministarstva inozemnih poslova
Izvještaj o slobodi vjere u svijetu za 2007. godinu
Izvještaj objavio Biro za demokratiju, ljudska prava i rad
Predgovor
Zašto se izvještaji pripremaju
Ovaj izvještaj Kongresu dostavlja State Department u skladu s članom 102. (b) Zakona o slobodi vjere u svijetu, iz 1998. godine. Prema tom Zakonu, Državni sekretar, uz pomoć Ambasadora za slobodu vjere u svijetu, Kongresu dostavlja „godišnje izvještaje o slobodi vjere u svijetu, kao dodatak najnovijim izvještajima o ljudskim pravima, sa novim, detaljnim informacijama o pitanjima koja se odnose na slobodu vjere u svijetu.“
Kako se izvještaji pripremaju
Ambasade Sjedinjenih Američkih Država pripremaju prve nacrte tih izvještaja, prikupljajući informacije iz raznih izvora, među njima i od vladinih i vjerskih zvaničnika, nevladinih organizacija, novinara, promatrača poštivanja ljudskih prava, vjerskih grupa i akademske zajednice. Prikupljanje informacija može biti rizično i službenici američke diplomatske službe preduzimaju redovito opsežne radnje, pod teškim, ponekad opasnim uvjetima, kako bi istražili navode o povredama ljudskih prava, pratili izbore i pomogli osobama koje se nalaze u opasnosti zbog svoje vjeroispovijesti.
Ured za slobodu vjere u svijetu je sudjelovao u prikupljanju i analizi informacija za izvještaje, oslanjajući se pritom na stručnost drugih ureda State Departmenta, vjerskih organizacija, drugih nevladinih organizacija, zvaničnika stranih vlada, predstavnika Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih i regionalnih organizacija i instuticija i eksperata iz akademskog svijeta i medija. Prilikom sastavljanja i uređivanja izvještaja po zemljama, Ured za slobodu vjere je vršio konsultacije sa ekspertima po pitanjima vjerske diskriminacije i progona, sa vjerskim vođama iz široke lepeze vjerskih zajednica, i sa pravnim ekspertima. Vodeći princip Ureda bio je osigurati da su sve relevantne informacije ocijenjene što objektivnije, detaljnije i pravičnije.
Izvještaj će koristiti veliki broj ministarstava u vladi SAD-a, agencija i ureda prilikom određivanja politike, vođenja diplomatije, te u cilju pružanja informacija potrebnih za određivanje pomoći, obuke i drugih resursa i kao pomoć pri prepoznavanju zemalja koje vrše ili toleriraju „posebno teške povrede“ slobode vjere, koje se nazivaju zemljama od posebne zabrinutosti.
Riječ o upotrebi
Kada se u ovom izvještaju kaže da je vlada u izvještajnom periodu „generalno poštivala“ pravo na slobodu vjere, to znači da je vlada nastojala, u punom smislu te riječi, zaštiti vjerske slobode. „Generalno poštivanje“, stoga, predstavlja najviši nivo poštivanja vjerskih sloboda koji se u ovom izvještaju može pripisati nekoj vladi. Sintagma „generalno poštivanje“ se koristi zbog toga što su zaštita i promoviranje vjerskih sloboda dinamično nastojanje; ne može se kategorično reći da je bilo koja vlada u izvještajnom periodu u potpunosti ispoštovala to pravo, čak ni pod najboljim okolnostima.
Priznanja
Izvještaj za 2006. godinu se odnosi na period od 1. jula 2006. do 30. juna 2007. godine i odražava godinu dana predanih nastojanja na stotine službenika diplomatske i državne službe State Departmenta i američkih misija u stranim zemljama. Zahvaljujemo se velikom broju službenika diplomatske misije pri našim ambasadama i konzulatima u inostranstvu na praćenju i promoviranju vjerskih sloboda i za hronološko i detaljno evidentiranje statusa vjerskih sloboda. Osim njihovih nastojanja, također odajemo priznanje i vrijednom radu i neumornoj predanosti vjerskim slobodama službenika Ureda za slobodu vjere u svijetu, čiji je rad omogućio izradu teksta izvještaja. To su: Clarissa Adamson, Julia Becker, Judson Birdsall, Mary Anne Borst, Sandra Bunn-Livingstone, Cierra Burnett, Barbara Cates, Warren Cofsky, A. Jack Croddy, Doug Dearborn, Lauren Diekman, Augustine Fahey, Carrie Flinchbaugh, Maureen Gaffney, Albert Gombis, Noel Hartley, Caitlin Helfrich, Nancy Hewett, Olivia Hilton, Victor Huser, Emilie Kao, Justin Kern, Stephen Liston, Kathryn Lurie, Gwendolyn Mack, Courtney Magill, Safia Mohamoud, Joannella Morales, Aaron Pina, Danielle Polebaum, David Rodearmel, Deborah Schneider, Suzanne Sittichai, Rebecca Struwe, H. Knox Thames i Gilberto Torresvela. Svojim radom oni unapređuju slobodu, osiguravaju preciznost našeg izvještavanja i ulijevaju nadu ljudima širom svijeta koji su izloženi represiji.
Uvod
„Sloboda vjeroispovijesti je toliko bliska karakteru Amerike da čak osobno doživljavamo poricanje te slobode drugim ljudima. Naša zemlja je podigla najjači glas u ime jevrejskih refusenika u Sovjetskom Savezu. Amerikanci su se udružili na ostvarenju istog cilja sa katolicima i protestantima koji su se krišom molili iza čelične zavjese. Amerika je stala uz muslimane koji su željeli slobodno prakticirati svoju vjeru u zemljama poput Burme i Kine.“
-- Predsjednik George W. Bush, 27. juni 2007.
Naši utemeljitelji su postavili vjerske slobode kao kamen temeljac ustavnog sistema Amerike ugradivši ih u Prvi amandman na našu Povelju prava. Mnogi među prvim doseljenicima u našu zemlju pobjegli su u Ameriku od progona iz vjerskih razloga; stoga su oni imali savršeno razumijevanje značaja vjerskih sloboda.
Nad glavnim ulazom u američki State Department nalazi se zidna slika sa slikovitim prikazom takvog opredjeljenja. Petnaest metara duga i tri i po metra široka slika Kindreda McLearyija, naslikana direktno na zidu, opisuje slobodu vjeroispovijesti, govora, okupljanja i štampe (dio slike je odštampan na koricama materijala ovogodišnjeg izvještaja). Slika je završena 1942. godine u jeku jednog od najizazovnijih perioda u historiji naše zemlje. Danas nas slika eventualno podsjeća na to da čak i u vrijeme velikih izazova i prijetnji našoj zemlji sama srž naše vanjske politike obuhvata i zaštitu i promoviranje temeljnih sloboda, počevši od slobode vjeroispovijesti.
Sjedinjene Američke Države nisu same u svom opredjeljenju prema vjerskim slobodama. Međunarodna zajednica neprekidno ponavlja da su vjerske slobode temeljno ljudsko pravo. Takve izjave se mogu naći u članu 18. Univerzalne deklaracije UN-a o ljudskim pravima, u članu 16. Zaključnog bečkog dokumenta Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi, članu 12. Američke deklaracije o ljudskim pravima Organizacije američkih država i u članu 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Evrope.
Međunarodni pakt UN-a o građanskim i političkim pravima je posebno vrijedan pažnje, s obzirom da je učinio obavezujućim prava čijem ostvarenju teži Univerzalna deklaracija. Prema članu 18., „Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere. To pravo uključuje slobodu da se ima ili prihvati neka vjera ili uvjerenje po vlastitom izboru, kao i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, očituje svoju vjeru ili uvjerenje bogoslužjem, obredima, praktičnim vršenjem ili učenjem.“ Nadalje, prema istom članu, „Niko se ne smije podvrgnuti prinudi koja bi mogla ometati njegovu slobodu da ima ili prihvati vjeru ili vjerovanje po vlastitom izboru.“
Nažalost, dok se ljudi pojedinačno i u zajednici bore za vjersku slobodu, mnoge vlade ignoriraju svoje međunarodne obaveze. U ogromnom broju zemalja vlade odbijaju priznati i zaštiti vjersku slobodu, zbog čega milioni građana pate. U nekim slučajevima vjernici se lišavaju slobode ili su fizički malterirani, samo zbog hrabrosti njihovih uvjerenja. U nekim drugim zemljama njima se poriče pravo na slobodu izbora vjere i pravo da o tome otvoreno govore. Primjer iz savremenog svijeta prijetnje toj slobodi je trend donošenja novih zakona koji, da ironija bude potpuna, u ime tolerantnosti, zabranjuju razgovor o raznim vjerskim stajalištima unutar vjere ili između različitih sistema uvjerenja.
U odgovoru na te i druge prijetnje slobodnom prakticiranju vjere, američki Kongres je 1998. godine donio Zakon o slobodi vjere u svijetu. Zakonom se ponovo naglašava da je politika Sjedinjenih Američkih Država „osuditi povrede vjerskih sloboda, i promovirati i pomoći drugim vladama u promoviranju temeljnog prava na vjerske slobode.“ Što je najvažnije, Zakonom je određeno da će Sjedinjene Američke Države zastupati slobodu i stati uz progonjene.
Zakonom se uspotavlja Ured za slobodu vjere u svijetu pri američkom State Departmentu, koji prema istom Zakonu objavljuje godišnje izvještaje o slobodi vjere u svijetu. Izvještaj se odnosi na cijeli svijet i predstavlja najsveobuhvatniji popis povreda vjerskih sloboda i unapređenja situacije u pogledu tog temeljnog prava. Krajnji produkt predstavlja bezbroj sati istraga, dokumentacije i analiza koje rade ambasade i konzulati SAD-a van Sjedinjenih Američkih Država i osoblje Ureda za slobodu vjere u svijetu, sa sjedištem u Washingtonu. Zbog tog detaljnog rada i široke geografske pokrivenosti, godišnji izvještaj o slobodi vjere u svijetu čitaju i moćni i bespomoćni, žrtve vjerskog progona i oni koji su u stanju ukinuti takve povrede.
Prema Zakonu o slobodi vjere u svijetu također je imenovan ambasador za vjerske slobode u svijetu koji djeluje kao glavni savjetnik Predsjednika i Državnog sekretara po pitanju unapređenja vjerskih sloboda širom svijeta. Ambasador, uz podršku Ureda za slobodu vjere u svijetu i u saradnji sa drugim američkim zvaničnicima, daje glas ljudima koji ga nemaju, kao i potlačenim. Ja i moj tim sarađujemo s vladama, i savezničkim i protivničkim, kako bi one iskazale probleme vezane za sve povrede vjerskih sloboda. Također, u okviru naše vlade pomažemo politici SAD-a da u potpunosti odražava historijsko opredjeljenje naše zemlje prema vjerskim slobodama.
Sretan sam što našu naciju i State Department vode ljudi koji su duboko predani ovom pitanju. I predsjednik Bush i državna tajnica Rice uradili su puno stvari na promoviranju vjerskih sloboda širom svijeta. Kongres je također nepokolebljiv saveznik u isticanju povreda i podsticanju unapređenja u mnogim zemljama. Nevladine organizacije i vjerske zajednice su također cijenjeni partneri u našem radu. Ovo deveto izdanje Godišnjeg izvještaja o slobodi vjere u svijetu svjedoči o opredijeljenosti naših lidera i građana ovom pitanju.
Godišnji izvještaj o slobodi vjere u svijetu je prirodan rezultat historije naše zemlje i danas odražava naše vrijednosti. Kao što je državna tajnica Rice rekla, „Svjesni smo da se preveliki broj ljudi može jedino šapatom obraćati Bogu u tihim svetištima njihove svijesti jer se boje progona zbog svojih vjerskih vjerovanja.“ Zaključila je: „Vlada jednostavno nema pravo stajati između čovjeka i Svemoćnog.“
Poduzeti su veliki koraci da bi se zaštitile vjerske slobode i u Sjedinjenim Američkim Državama i širom svijeta. Nažalost, međutim, preveliki broj ljudi nije u stanju koristiti svoje vjerske slobode i stoga pate, ponekad pod velikom prinudom i nasiljem, zbog njihove vjere. Upravo je ta spoznaja pokretač našeg rada na izradi ovog Godišnjeg izvještaja i inspirira našu predanost radu sve do onog dana kada će svi ljudi moći uživati ovo ljudsko pravo koje njegujemo.
John V. Hanford III, ambasador za vjerske slobode u svijetu
Sažetak
Svrha ovog izvještaja o vjerskim slobodama je da se dokumentiraju aktivnosti vlada – one kojima se vrši represija nad vjerskim izražavanjem, progone se nevini vjernici ili se tolerira nasilje nad vjerskim manjinama, kao i one kojima se poštivaju, štite i promoviraju vjerske slobode. Nastojimo pravično i precizno izvijestiti o povredama prava štovatelja svih vjerskih tradicija i vjerovanja. Vlade o kojima podnosimo izvještaj obuhvataju od onih vlada koje pružaju visok nivo zaštite vjerskih sloboda u najširem smislu riječi (one koje „generalno poštivaju“ vjerske slobode) do totalitarnih režima koji nastoje kontrolirati vjersku misao i izražavanje i na neke ili sve vjerske zajednice gledaju kao na prijetnju.
Promoviranje vjerske slobode u osnovni cilj američke vanjske politike dio je misije američkog State Departmenta. Predanost Sjedinjenih Američkih Država vjerskoj slobodi i međunarodnim standardima ljudskih prava također je naglašena, naprimjer, u članu 18. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, gdje se jasno novodi da svaka osoba ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere. Kao izraz našeg duboke nacionalne predanosti tim slobodama, State Department prati progon i diskriminaciju iz vjerskih razloga širom svijeta, preporučuje i provodi politike koje su usmjerene na regije i zemlje i utvrđuje programe kojima se promovira vjerska sloboda. Kroz transformacionu diplomatiju, Sjedinjene Američke Države nastoje promovirati slobodu vjere i savjesti širom svijeta kao temeljno ljudsko pravo i kao izvor stabilnosti u svim zemljama. Pri tome one nastoje pomoći mladim demokratskim zemljama u provođenju slobode vjere i savjesti, pomoći vjerskim i nevladinim organizacijama (NVO) koje se bave zaštitom ljudskih prava u promoviranju vjerske slobode i identificirati i promovirati promjene u politikama režima koji vrše teški progon svojih građana ili drugih iz razloga vjerskog vjerovanja.
Ogromna većina ljudi svijeta ima vjerska vjerovanja kojima su privržena. Upravo zbog toga što generalno za ljude vjera ima središnje mjesto u njihovom životu mnogi na vjersku slobodu gledaju kao na najvažnije od svih prava. Istovremeno, globalni trendovi, regionalne razlike, lokalne preference i osobne historije često dovode do znatnog preklapanja između vjerskog identiteta i etniciteta, klase, jezičke skupine ili političke pripadnosti.
Pravo na vjersku slobodu se može ometati na više načina, i otvoreno i potajno. Može biti korisno znati da povrede ili ograničenja vjerske slobode može imati više oblika, kako je to opisano u pet kategorija u daljnjem tekstu. U totalitarnim/autoritarnim režimima i u državama koje pokazuju očigledno neprijateljstvo prema manjinskim religijama, državna tijela vrše razne povrede prava i represiju. U drugim zemljama, u kojima postoje odgovarajuće zakonske odredbe o vjerskim slobodama, također uočavamo da državna tijela zanemaruju poštivanje tih odredbi jer ne provode istrage i krivično ne gone u slučajevima društvene diskriminacije. U nekim drugim zemljama možda postoje diskriminatorski zakoni koji prednost daju većinskim religijama ili se u njima eventualno donose zakoni ili politike kojima se vrši diskriminacija malog broja vjerskih zajednica koje država identificira kao kult.
Prva i najočiglednija kategorija povreda uočena je u totalitarnim i autoritarnim režimima koji nastoje vršiti kontrolu nad vjerskom mišlju i izražavanju. Takvi režimi gledaju na neke ili na sve vjerske zajednice kao na državne neprijatelje zbog njihovih vjerovanja ili neovisnosti od središnjih vlasti. Neke vlade se neprijateljski odnose prema određenim zajednicama često ih identificirajući kao «prijetnju sigurnosti». Važno je praviti razliku između zajednica vjernika koji izražavaju opravdane pritužbe političke prirode i zajednica koji zloupotrebljavaju vjeru da bi zagovarali nasilje nad određenim vjerskim zajednicama ili državom. U ovom izvještaju se široka represija vlade nad vjerskim izražavanjem među stanovništvom koje na miran način prakticira vjeru, iz razloga sigurnosti, kvalificira kao povreda. Naprimjer, neke vlade koriste rat protiv terorizma kao izgovor za vršenje represije nad mirnim prakticiranjem vjere. U izvještaju također navodimo zemlje i situacije u kojima isuviše revnosne mjere organa vlasti protiv vjernika koji se sumnjiče za ekstremizam principijelno dovode do ograničavanja vjerske slobode. U nekim zemljama, naprimjer, mnogi građani se suzdržavaju od čestog odlaska u džamiju iz straha da će ih njihova vlada okarakterizirati kao vjerske ekstremiste.
Druga kategorija povreda se odnosi na neprijateljstvo države prema manjinskim ili vjerama koje država ne prizna. Te vlade provode politike kojima se traži da se vjernici odreknu svoje vjere, da pripadnici vjerskih zajednica napuste zemlju ili se vrši zastrašivanje i maltretiranje određenih vjerskih zajednica. U ovom izvještaju se navodi, naprimjer, kada je represija vjerskih zajednica od strane države povezana sa etničkim identitetom, s obzirom da vlada kojom dominira određena većinska etnička zajednica suzbija vjeru manjinske zajednice. Također se u izvještaju detaljno navode primjeri u kojima vlade koriste individualnu vjersku opredijeljenost za određivanje političke ideologije date osobe, što dovodi do zastrašivanja i maltretiranja određenih vjerskih zajednica.
Treća vrsta povreda dolazi od propusta države da rješava problem društvene diskriminacije ili povreda sloboda vjerskih zajednica. U tim zemljama je možda zakonskim propisima zabranjena vjerska diskriminacija i progon, ali zvaničnici ne sprečavaju napade, maltretiranje i druge oblike štetnih djela usmjerenih protiv manjinskih vjerskih zajednica. Zaštita vjerske slobode nije samo pitanje postojanja zakona i politika koji u pisanoj formi naizgled podržavaju vjerske slobode. Za nju je potreban aktivan rad vlasti na svim nivoima u pravcu sprečavanja povreda od strane vlade ili privatnih aktera, izvođenje počinitelja povreda prava pred lice pravde i osiguranje nadoknade žrtvama, kada to odgovara. Vlade su odgovorne za osiguranje toga da njihovi zvaničnici ne vrše povrede vjerskih sloboda i da štite vjerske slobode putem vladavine prava na način na koji će osigurati da privatna lica ne vrše represiju nad pravima drugih. Osim toga, izuzetno je važno da vlade podstiču klimu poštivanja i tolerantnosti prema svim ljudima. U ovom izvještaju su dokumentirani slučajevi u kojima vlade nisu spriječile povrede vjerskih sloboda ili nisu odgovorile na konsistentan i energičan način na povrede vjerskih sloboda koje vrše privatni akteri, nevladini subjekti ili zvaničnici organa za provođenje zakona na lokalnom nivou.
Četvrta kategorija se odnosi na povrede koje nastaju kada vlade donose diskriminatorske zakone ili provode politike kojima se favoriziraju većinske vjere, a manjinske vjere dovode u podređeni položaj. Takve okolnosti često su posljedica historijske dominantnosti većinske vjere i pristrasnosti protiv novih ili manjinskih vjera. Iako većina stanovništva u nekoj zemlji može bogoslužiti bez maltretiranja, takva situacija se ne može okarakterizirati kao istinska sloboda neometanog izbora vjere i bogosluženja. Osim toga, podržavanje određene religije od strane vlade može dovesti do restrikcija čak i prema vjernicima većinske vjere, kada država favorizira samo jedno tumačenje te vjere.
Na kraju, praksa diskriminacije određenih vjera kroz njihovo identificiranje kao opasnih kultova ili sekti predstavlja uobičajeni vid ograničenja vjerske slobode, čak i u zemljama u kojima se vjerske slobode inače poštivaju. Naprimjer, u ovom izvještaju su opisani primjeri denuncijacije šitskih muslimana u zemljama u kojima su suniti u većini i obratno, posebno kada su vlade na sebe preuzele reguliranje religijskih vjerovanja i prakticiranja vjere prema jednoj od tih vjerskih tradicija.
Preostali dio ovog Sažetka se sastoji iz dva dijela. U Dijelu I su sumirane, za svaku zemlju posebno, mjere koje je preduzela Vlada SAD-a u pravcu unapređenja vjerskih sloboda u svijetu u zemljama koje su označene kao «zemlje od posebne zabrinutosti» zbog posebno teških povreda vjerskih sloboda. U Dijelu II je dat sažet opis uvjeta u nekoliko zemalja u kojima je vjerska sloboda vrlo važna, uključujući i zemlje od posebne zabrinutosti. Za svaku zemlju posebno se u tom dijelu opisuje pravna situacija i relevantne politike i daju se primjeri naročitih povreda od strane vlade ili pozitivni koraci koje je vlada preduzela da bi promovirala ili zaštitila vjersku slobodu. U većini slučajeva te zemlje pokazuju jedan ili više oblika povreda opisanih u gornjem tekstu.
Bosna i Hercegovina
Državnim Ustavom Bosne i Hercegovine (BiH) i entitetskim ustavima, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (Federacija) i Ustavom Republike Srpske (RS) zagarantirana je vjerska sloboda i vlade generalno poštivaju to pravo u etnički integriranim područjima ili u područjima u kojima vladini dužnosnici pripadaju većinskoj vjerskoj zajednici; državnim Zakonom o slobodi vjere data su sveobuhvatna prava vjerskim zajednicama. Međutim, lokalni organi vlasti ponekad su ograničavali pravo na bogosluženje pripadnicima vjerskih zajednica u područjima u kojima su oni pripadnici manjine.
Zaštita slobode vjere od strane vlade je opala, posebno u toku perioda predizborne kampanje do općih izbora u oktobru 2006. godine usljed selektivnog provođenja zakona i indiferentnosti nekih zvaničnika vlasti. Pri kraju izvještajnog perioda Vlada je provodila državni Zakon o slobodi vjere u cilju zaštite prava vjerskih zajednica i izrade vladinog Registra a kojim se omogućava vjerskim zajednicama da steknu pravni status.
Društvene povrede i diskriminacija na osnovu religijskog vjerovanja i prakse se nastavljaju. Vjerska netolerantnost je direktno odražavala etničku netolerantnost zbog toga što se ustvari etnička pripadnost izjednačava sa vjerskom, bez ikakve razlike. Diskriminacija vjerskih manjina se javila u gotovo svim dijelovima zemlje. U nekim zajednicama lokalne vjerske vođe i političari su doprinijeli netolerantnosti i povećanju nacionalizma putem izjava za javnost i propovijedi. Nekoliko ilegalno sagrađenih vjerskih objekata i dalje su izazivali etničke/vjerske tenzije i sukob u raznim zajednicama. Vjerski simboli su često zloupotrebljavani u političke svrhe.
Vlada SAD-a razgovara o pitanjima slobode vjere sa Vladom i liderima iz sve četiri tradicionalne vjerske zajednice te sa vjerskim zajednicama u nastajanju, u sklopu svoje cjelokupne politike promoviranja ljudskih prava i pomirenja. Američka ambasada je podržavala vjerske zajednice u njihovim nastojanjima da dobiju dozvole za sahrane i ukop i izgradnju novih vjerskih objekata. Ambasada je podržala aktivnosti vjerskih zajednica u vezi sa restitucijom imovine i pomogla je malim vjerskim zajednicama da u Registar izvrše upis svojih crkava u BiH.
Dio I. Vjerska demografija
Teritorija zemlje je podijeljena na dva entiteta, Federaciju Bosne i Hercegovine (Federacija) i Republiku Srpsku (RS), te Brčko Distrikt, koji predstavlja zasebnu administrativnu cjelinu. Zemlja se prostire na 31.816 kvadratnih milja i ima 3.9 miliona stanovnika.
Nije bilo pouzdanih vladinih statističkih podataka o broju članova raznih vjerskih zajednica. Prema Izvještaju razvojnog programa UN-a o humanom razvoju za 2002. godinu, muslimani čine 40 posto stanovništva, pravoslavci 31 posto, rimokatolici 15 posto, protestanti 4 posto i druge zajednice 10 posto. Bošnjaci se generalno povezuju sa islamom, bosanski Hrvati sa rimokatoličkom crkvom i bosanski Srbi sa srpskom pravoslavnom crkvom. Međutim, mnoge osobe koje se identificiraju sa nekom od glavnih etno-religijskih zajednica su ateisti ili agnostici koje vjeru ne prakticiraju redovito. Jevrejska zajednica ima oko 1.000 vjernika i ona je zadržala svoje historijsko mjesto u društvu zahvaljujući vjekovnom suživotu sa drugim vjerskim zajednicama i njenoj aktivnoj ulozi u posredovanju među njima.
Stopa pridržavanja vjere je relativno niska među tradicionalnim vjerskim zajednicama; međutim, postoje područja na kojima je prisutno znatno veće bogoštovlje, naprimjer, među Hrvatima-katolicima u Hercegovini i među bosanskim muslimanima u srednjoj Bosni. Za mnoge bosanske muslimane vjera često služi kao identifikator zajednice ili etniciteta, a prakticiranje vjere se ograničava na povremene odlaske u džamiju ili značajnim obredima povodom rođenja, vjenčanja i smrti. Ipak vjerske vođe iz muslimanske, katoličke i pravoslavne zajednice tvrde da dolazi do porasta svih oblika pridržavanja vjere među mladima, što predstavlja izraz veće identifikacije sa njihovim etničkim naslijeđem, uglavnom usljed nacionalno-vjerskog buđenja koje je rezultat rata u Bosni od 1992. do 1995. godine. Mlađi vjernici koji su odrasli u post-komunističkom periodu također uživaju veću slobodu u prakticiranju svoje vjere i imaju veći pristup vjerskoj naobrazbi. Vođe tri najmnogobrojnije vjerske zajednice su primijetili da uživaju veću podršku svojih vjernika u ruralnim područjima Bosne nego u urbanim centrima, poput Sarajeva i Banja Luke.
Etničko čišćenje u toku rata od 1992. do 1995. godine proizvelo je unutrašnje migracije i izbjeglištvo, čime je izvršena segregacija stanovništva u zasebna etno-religijska područja. Prethodno sve veće stope povratka, koje su kulminirale 2002. godine, su doživjele znatan, konstantan pad, ostavljajući većinu pravoslavnih vjernika na teritoriji RS-a i većinu muslimana i katolika u Federaciji. U Federaciji i dalje postoje zasebna područja sa muslimanskom odnosno katoličkom većinom. Međutim, povratak Srba-pravoslavaca i muslimana u nekoliko zadnjih godina u njihove prijeratne domove u zapadnoj Bosni i muslimana u svoje prijetarne domove u istočnoj Bosni promijenio je etno-religijski sastav oba područja. Naprimjer, Bošnjaci su činili 64 posto prijeratnog stanovništva Bratunca, u istočnoj RS. 1995. godine je stanovništvo bilo gotovo u potpunosti srpsko; 2007. godine, nakon povratka 6.500 Bošnjaka, Bošnjaci su činili 38 posto stanovništva. Također, u općini Prijedor u RS-u oko polovine predratnog stanovništva bošnjačke nacionalni, njih 49.500 prije rata, se vratilo i djelimično izbrisalo efekte etničkog čišćenja. Broj katolika koji se vraćaju u srednju Bosnu i RS, kao i broj Srba koji se vraćaju u Federaciju je zanemarljiv.
U BiH postoji osam muftijstava u najvećim općinama: u Sarajevu, Bihaću, Travniku, Tuzli, Goraždu, Zenici, Mostaru i Banjoj Luci. Konzervativnije islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nalaze se u gradovima kao što su Travnik, Bočinja/Zavidovići, Tešanj, Maglaj, Bugojno i Zenica. Katolička zajednica i dalje smatra biskupsku konferenciju glavnom organizacijskom i regionalnom strukturom. Biskupi se nalaze u Mostaru, Banjoj Luci i u Sarajevu; franjevački red je u najvećoj mjeri prisutan u srednjoj Bosni blizu Sarajeva i u Hercegovini. Srpska pravoslavna crkva ima najveći utjecaj u RS-u, a najutjecajnije vladike su u Trebinju i Bijeljini. Jevrejska zajednica, kao i većina drugih manjih vjerskih zajednica u Bosni, uključujući i protestante, ima najveći broj članova u Sarajevu. Širom zemlje postoji nekoliko manjih kršćanskih denominacija.
Misionarske aktivnosti su ograničene, ali sve intenzivnije. Neki strani misionari su propovijedali vidove islama koji ne toleriraju druge vjere i drugačija tumačenja islama.
Dio II. Status slobode vjere
Pravni/politički okvir
Državnim Ustavom je zagarantirana sloboda vjere; međutim, poštivanje slobode vjere je opalo zbog selektivne primjene zakona i indiferentnosti nekih zvaničnika na vlasti, čime je omogućeno nasilje u društvu i prijetnje nasiljem da bi se ograničila mogućnost bogosluženja vjernicima u područjima u kojima su u manjiji. Dana 16. oktobra 2006. godine je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice izdalo uputstvo za provođenje Zakona o slobodi vjere, kojim se osigurava sloboda vjere, pravni status crkava i vjerskih zajednica i zabranjuje se bilo koji vid diskriminacije bilo koje vjerske zajednice. Zakonom se također pruža osnova za uspostavljanje odnosa između države i vjerskih zajednica.
Državnim Ustavom se štite prava tri najmnogobrojnija etnička naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata), te time i tri najveće vjerske zajednice, tako što se svakom narodu obezbjeđuje proporcionalna zastupljenost u državnoj vladi i u oružanim snagama. Kao rezultat strukture vlasti stvorene Daytonskim sporazumom, mandati u parlamentima i većina funkcija u vlasti se dijele među pripadnicima triju “konstitutivnih naroda”. Ovakve odredbe često dovode do ustavne diskriminacije pripadnika “ostalih” i simpatizera određenih vjerskih zajednica koji jasno ne pripadaju jednoj od ova tri naroda. U izvještajnom periodu su pripadnici bosanske Jevrejske i Romske zajednice podnijeli odvojene tužbe Evropskom sudu za ljudska prava u vezi sa tom vrstom diskriminacije onih koje državni Ustav svrstava u kategoriju „ostali“. U toku izvještajnog periodu postupak je još uvijek bio u toku.
Vlada na državnom nivou ne priznaje niti jedan vjerski praznik kao državni praznik, a Parlament još uvijek nije postigao saglasnost oko državnog zakona o državnim praznicima. Entitetske i kantonalne vlasti i dalje rutinski priznaju vjerske praznike koje obilježavaju pripadnici većinske vjerske zajednice u datoj sredini, kada su vlada i javne institucije zatvoreni. U maju 2007. godine je Ustavni sud RS-a odbio je veto bošnjačkih delegata u Vijeću naroda RS-a na donošenje Zakona o praznicima koji su pokrenuli pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa u vezi s tim zakonom, čime je omogućeno Narodnoj skupštini RS-a da izglasa Zakon o praznicima, kojim se, između ostalog, predviđa i proslava 9. januara kao Dana RS-a. Vjerski praznici koji se na lokalnom nivou poštuju su pravoslavni Vaskrs i Božić u RS-u, katolički Uskrs i Božić u Hercegovini i Kurban bajram i Ramazanski bajram u Sarajevu i srednjoj Bosni. Dana 27. januara 2007. godine je po prvi put zvanično obilježila Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta nizom izložbi, predavanja i razgovora širom zemlje.
Državni Zakon o slobodi vjere odnosi se na vjeru i odobrenje djelovanja vjerskih zajednica i daje se pravo na slobodu svijesti i vjere u Bosni i Hercegovini. Crkvama i vjerskim zajednicama se daje status pravnog lica i koncesije koje su specifične za nevladine organizacije (NVO). Zakonom se također stvara jedinstven registar za sve vjerske zajednice koji se vodi u Ministarstvu pravde BiH, dok je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice zaduženo za dokumentiranje povreda vjerskih sloboda.
Prema odredbama Zakona, 300 punoljetnih osoba može pisanim zahtjevom tražiti uspostavljanje nove crkve ili vjerske zajednice koji dostavljaju Ministarstvu pravde. Ministarstvo pravde donosi odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Žalba na odluku se dostavlja Vijeću ministara BiH. Zakonom se odobrava manjinskim vjerskim organizacijama da se upištu u registar i djeluju bez ikakvih nepotrebnih ograničenja. Pred kraj izvještajnog perioda je Savez baptističkih crkava čekao na potvrdu upisa u registar.
Političke stranke kojima dominira jedna etnička zajednica i dalje su moćne i dalje se direktno identificiraju sa vjerom povezanom sa njihovom dominantnom ethničkom grupom; međutim, mnogi lideri političkih stranaka su bivši komunisti koji manipuliraju osnovnim atributima svojih etničkih zajednica, uključujući i religiju, da bi jačali svoj kredibilitet kod glasača. Naprimjer, uredi gradonačelnika iz reda bosanskih Srba u RS-u često su ukrašeni vjerskim ikonama, iako svega nekolicina zvaničnika prakticira vjeru u pravom smislu riječi. U nekoliko zadnjih godina mnogi Bosanci su se okrenuli svojim vjerskim vođama kako ispunili prazninu koja je ostala iza političara koje javnost doživljava kao apatične ili korumpirane. To je omogućilo vjerskim vođama da odigraju utjecajnu ulogu u politici, često promovirajući nacionalnističke pratforme, u toku predizborne kampanje 2006. godine te nakon toga u formiranju vlasti, kao i političkih programa.
Linije koje razdvajaju politiku, etnički identitet i vjeru su često bile nejasne, posebno u periodu koji je prethodio općim izborima 2006. godine te u toku javne debate oko predloženih izmjena Ustava BiH. Neke vjerske vođe su u tom periodu preuzele veću političku ulogu i postale glasnije i koristili su vjersku službu i propovijed u svrhu političke kampanje. Kandidati za političke funkcije su se u toku kampanje približili vjerskim vođama i često su se skupa pojavljivali na fotografijama u okviru predizborne propagande i u medijima. Vjerske vođe su također koristile svoju poziciju da bi izvršili utjecaj na izborni rezultat podstičući svoje zajednice na glasanje za određene kandidate ili stranke. Naprimjer, prije izbora su katolički biskupi u BiH uputili pastoralno pismo koje je pročitano u svim katoličkim crkvama 2. jula 2006. godine, umjesto tradicionalne nedjeljne propovijedi. Pismom su podsjetili vjernike na značaj njihovoga glasa i poticali hrvatske stranke na formiranje koalicija kako se ne bi izgubio niti jedan hrvatski glas. Također su poticani na suprotstavljanje ustavnim amandmanima koji su prethodno usaglašeni uz posredovanje SAD-a „kojim bi se ratne strahote legalizirale, a hrvatski narod marginalizirao“. U predizbornom periodu su mediji i drugi često kriticizirali vođu Islamske zajednice BiH zbog njegovog pojavljivanja na javnim skupovima sa predsjedničkim kandidatom Harisom Silajdžićem te zbog njegovij javnih istupa kojima je pozivao Silajdžića „da napiše novi ustav“ kako bi ga Bošnjaci slavili jednako kao i ratnog predsjednika Aliju Izetbegovića.
Zakonom o slobodi vjere potvrđeno je pravo svakog građanina na vjersko obrazovanje. Zakonom se pozivaju zvanični predstavnici crkava i vjerskih zajednica da preuzmu nadležnost za vjersko obrazovanje u svim javnim i privatnim predškolskim ustanovama, osnovnim školama i na univerzitetima širom Bosne i Hercegovine. Te osobe su službenici općine u kojoj predaju, s tim da su imenovani od strane vjerske institucije koja je nadležna za nastvani program iz vjeronauke. Međutim, Zakon nije uvijek u potpunosti primjenjivan, posebno u segreriranim školskim sistemima i tamo gdje se javlja otpor nacionalnostičkih stranačkih dužnosnika na općinskom nivou. U izvještajnom periodu su entitetske, kantonalne i općinske vlasti pružali različite nivoe finansijske podrške četiri tradicionalne vjerske zajednice – muslimanskoj, srpskoj pravoslavnoj, katoličkoj i jevrejskoj. Vjerske zajednice su primile najveća finansijska sredstva u područjima u kojima su njihovi vjernici u većini.
Vjersko obrazovanje je uveliko decentralizirano, kao i obrazovni sistem u cijelosti. Javne škole nude nastavu iz religije, ali sa nekoliko izuzetaka, u školama se uglavnom drže časovi iz one vjere koja predstavlja većinu u datom području. Prema Zakonu, učenici (ili njihovi roditelji, što važi za učenike osnovnih škola) mogu donijeti odluku da ne pohađaju te časove. Međutim, učenici koji su pripadnici većinske religije, a ponekad i oni iz manjinskih vjerskih zajednica, suočavaju se s pritisom nastavnika i svojih vršnjaka da idu na vjeronauku i većina je tako i postupila. Djeca koja ne žele biti izdvojena kao drugačija od drugih učenika česti pohađaju časove iz religije koja je većinska u tom području, iako to nije vjera koju prakticiraju kod kuće. Ako dovoljan broj učenika manjinske vjerske zajednice odnosno zajednica ide u određenu školu (20 u RS-u, 15 u Federaciji), škola mora organizirati nastavu iz vjeronauke i za tu djecu. Međutim, u ruralnim dijelovima obično nema kvalificiranih vjerskih predstavnika koji bi mogli držati nastavu iz vjeronauke malom broju učenika iz manjinskih zajednica. Učenici iz manjinskih zajednica često su rasuti po udaljenim područjima, što predstavlja logistički problem organiziranja nastave čak i kada nastavnik postoji. U kantonima sa hrvatskom većinom svi učenici hrvatske nacionalnosti pohađaju 'izbornu' nastavu iz katoličkog vjeronauka, i to jedan sat sedmično u osnovnim i srednjim školama. I dalje je problem korištenje vjerske simbolike od strane većinske zajednice na časovima likovnog, kao naprimjer, davanje zadatka djeci iz reda manjina u sredinama sa bošnjačkom većinom da nacrtaju džamiju, ili djeci iz reda manjina u sredinama sa kršćanskom/hrišćanskom većinom da crtaju križeve/krstove.
Roditelji mogu upisati svoju djecu u privatne škole iz vjerskih razloga. U Sarajevu, Tuzli, Travniku, Visokom, Mostaru i Bihaću učenici islamske vjeroispovijesti mogu pohađati medresu. U tim islamskim srednjim školama se obrazuju učenici koji žele postati vjerski službenici, s tim da se u njima također pruža opća naobrazba u pripremi učenika za visoko obrazovanje. Postoji jedna pravoslavna srednja škola, u Foči. U sarajevu, Tuzli, Travniku, Žepču, Banjoj Luci, Bihaću i Zenici učenici mogu pohađati katoličke školske centre. Iako su prvenstveno hrvatske, te škole su otvorene za učenike drugih nacionalnosti i vjere. Neke nude osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Iako su direktori su svećenici, većina nastavnika nisu vjerski službenici. Nastavni plan i program je kombinacija bošnjačkih i hrvatskih nastavnih programa koji su u upotrebi u Federaciji.
Tri najveće vjerske zajednice imaju i svoje visokoškolske ustanove. Fakultet islamskih nauka se nalazi u Sarajevu, Pravoslavni bogoslovski fakultet u Foči, u RS-u, i dva katolička teološka fakulteta (jedan franjevački, a drugi pod upravom nadbiskupije) u Sarajevu.
Ograničenja slobode vjere
Slabi administrativni i pravosudni sistemi su efektivno ograničavali slobodu vjere i postavljali veće prepreke zaštiti prava vjerskih manjina. U nekim slučajevima su lokalne vlasti unaprijedile slobodu vjere; međutim, ostali su i dalje ozbiljni problemi, među njima i atmosfera u kojoj su se javljale povrede slobode vjere. Naprimjer, lokalna policija je u rijetkim primjerima vršila lišavanja slobode u slučajevima vandalskih djela nad vjerskim objektima i nasilja i maltretiranjima vjerskih službenika i vjernika. Uspješna krivična gonjenja su bila izuzetno rijetka. Lokalna policija je često tvrdila da su za takve napade odgovorne maloljetne osobe, osobe pod utjecajem alkohola ili duševno nestabilne osobe.
Nedostatak jedinstvene zaštite stvorio je prepreke zaštiti prava manjina, uprkos unaprijeđenoj policijskoj i pravosudnoj zaštiti manjina u nekim dijelovima zemlje. Etničke kvote postavljene za zapošljavanje novih službenika policijskih akademija su ispoštovane, ali reforme ka uspostavljanju djelotvorne, profesionalne, multietničke policije u cijeloj zemlji nisu uspjele. Policija, kao i entitetske i lokalne vlasti, često su dozvoljavali ili podsticali atmosferu u kojoj su bile moguće povrede slobode vjere. U nekim slučajevima je nespremnost policije i tužiteljstava da vode agresivne istrage i krivično gone u djelima protiv vjerskih manjina ostala je glavna prepreka zaštiti prava vjerskih manjina. Ustupanje vjerskih simbola i objekata u političke svrhe skupa sa ograničavanjem vjerskih službi i ceremonija negativno se odrazilo na međureligijski dijalog i međuetničke odnose u mnogim zajednicama. Organi većinske vjerske ili etničke zajednice često su vršili diskriminaciju nad organima manjinske zajednice po pitanjima koja su se odnosila na usluge općine, uključujući i sigurnost i obrazovanje.
Vlasti na lokalnom nivou su ograničavale vjerske službe i ceremonije. U općini Bratunac u istočnoj RS, Skupština opštine sa srpskom većinom konstantno je odbijala izdati dozvolu Islamskoj zajednici za mezarje i memorijalni centar na njenoj imovini oko gradske džamije. Bošnjački organizatori su se nadali ukopu 98 identificiranih žrtava masakra koji je 1992. godine počinjen u Bratuncu u kojem je ubijeno preko 600 osoba, među njima i imam. Organizatori su planirali izvršiti ukop na mezarju kod džamije 12. maja 2007. godine, na petnaestu godišnjicu masakra, ali su srpska udruženja boraca i lokalni stanovnici izašli na proteste protiv planiranog ukopa. Načelnik općine i skupština su odbili izdati građevinsku dozvolu, tvrdeći da predloženi mezarje i memorijalni centar nisu predviđeni urbanističkim planom. Nakon stalnih zahtjeva i apela Bošnjaka, organizatora ukopa, duže od godinu dana, Vlada RS-a i međunarodna zajednica su intervenirali i stranke su u zadnjem trenutku postigle dogovor kojim je omogućen ukop ali na drugoj lokaciji, u planirano vrijeme.
Vjerski službenici manjinskog stanovništva Sarajeva su se zažili na diskriminaciju od strane lokalnih organa vlasti u vezi s korištenjem vjerske imovine, obstrukcionizma u pružanju općinskih usluga i na svakodnevno maltretiranje kao, naprimjer, često uklanjanje vozila parkiranih u blizini crkava i crkvenih ureda.
U septembru 2006. godine je u Zvorniku, u istočnoj RS, Osnovna škola Sveti Sava počela novu školsku godinu vjerskom ceremonijom koju je predvodio pravoslavni sveštenik, u prisustvu preko stotinu učenika i njihovih roditelja bošnjačke nacionalnosti. Taj incident je oštro osudila Islamska zajednica, bošnjačka udruženja i Ministarstvo prosvjete i kulture u Vladi RS-a, koji su takvu odluku nazvali „neprimjerenom“. Međutim, školska uprava nije uvidjela problem i izjavila da je to petnaestogodišnja tradicija označavanja početka nove školske godine na taj način, a da prisustvo nije obavezno.
Desilo se i nekoliko kontroverznih i visoko ispolitiziranih slučajeva koji su se odnosili na nelegalnu izgradnju vjerskih objekata i spomenika na privatnom i javnom zemljištu. U tim slučajevima su objekti i spomenici podignuti da bi se uputila politička poruka vjernicima manjinskih vjera o dominaciji većinske etno-religijske zajednice u tom području, čime su stvarane etničke tenzije i ometan proces pomirenja.
Nelegalno sagrađena pravoslavna crkva ostala je na zemljištu povratnice bošanjačke nacionalnosti u Konjević Polje u istočnoj RS, uprkos rješenju Ministarstva za urbanističko planiranje RS-a iz 2004. godine kojim se nalaže izmiještanje crkve. Dana 11. septembra 2006. godine, već drugu godinu zaredom, je pravoslavni sveštenik držao misu u toj crkvi pred velikim brojem antagonista koji su pjevali nacionalističke pjesme i nosili nacionalističku odjeću. Lokalna policija je bila prisutna i nije bilo nasilja. U junu 2007. godine su zvaničnici RS-a i Srpske pravoslavne crkve usaglasili principe premještaja crkve, ali nisu pronašli alternativnu lokaciju do kraja izvještajnog perioda. Od drveta, nezakonito sagrađena pravoslavna crkva na zemljuštu u privanom vlasništvu Bošnjaka u Kotorskom i dalje je izvor pravnog i etničkog sukoba. Iako su organi postavili rokove za izmiještanje crkve, nije preduzeta niti jedna mjera do kraja izvještajnog perioda.
Prisustvo velikog kamenog križa i betonskog temelja za postavljanje novih križeva u etnički podijeljenom gradu Stocu u Hercegovini i dalje su sporni. Godine 2004. su federalni organi naredili uklanjanje križa i temelja; međutim, uklanjanje je odgođeno sve do završetka sudskog spora pokrenutog 2004. godine u vezi sa zakonitošću odluke Vlade Federacije. U septembru 2006. godine je Ustavni sud Federacije potvrdio ustavnost zakona i Ministarstvo prostornog planiranja u Vladi Federacije je ponovo bilo u stanju pokrenuti inicijativu za uklanjanje križa i temelja. Ministarstvo prostornog planiranja u Vladi Federacije je imalo zakonske ovlasti za preduzimanje takve inicijative, ali nije bilo spremno to uraditi iz bojazni da bi se time mogle povećati međuetničke tenzije u izbornoj godini. U maju 2007. godine su pripadnici jedne bošnjačke nevladine organizacije nelegalno uništili dodatne temelje, ali je križ ostavljen.
Sve četiri tradicionalne vjerske zajednice u zemlji ističu brojne zahtjeve za restitucijom imovine koju je komunistička vlast bivše Jugoslavije nacionalizirala nakon Drugog svjetskog rata. Državnim Zakonom o slobodi vjere se vjerskim zajednicama daje pravo na restituciju eksproprisane imovine u cijeloj zemlji „u skladu sa zakonom“. Završen je mandat posebne komisije za resitituciju, u multietničkom sastavu, i komisija je Vijeću ministara dostavila nacrt teksta zakona o restituciji početkom 2007. godine na odobrenje. Međutim do sredine 2007. godine nije preduzeta niti jedna aktivnost i mnogi vjeruju da se zakon neće donijeti ukoliko se tekst ne izmijeni. S obzirom na odsustvo državnog zakona kojim bi se uredilo pitanje restitucije, povrat imovine koja je nekada pripadala vjerskim zajednicama nastavlja se na ad hoc osnovi, prema nahođenju općinskih zvaničnika, s tim se uglavnom postupak povrata završava samo u korist većinske zajednice.
Mnogi zvaničnici su koristili slučajeve restitucije kao sredstvo političkog patronata, dovodeći vjerske vođe u ovisnost o političarima kako bi povratili imovinu koja je nekad oduzeta od vjerskih zajednica. Drugi neriješeni zahtjevi za povratom imovine su politički i pravno komplicirani. Naprimjer, Srpska pravoslavna crkva i dalje traži povrat zgrade u kojoj se nalazi Ekonomski fakultet Univerziteta Sarajevo i nadoknadu za zemljište na kojem se nalazi zgrada državnog parlamenta. Jevrejska zajednica i Islamska zajednica također ističu stalne zahtjeve za povratom velike komercijalne i stambene imovine u Sarajevu. Katolička zajednica ima veliki broj istih zahtjeva prema Banjoj Luci.
U maju 2007. godine je Islamska zajednica pokrenula postupak protiv grada Banja Luka, RS, u kojem traži odštetu u iznosu oko 1.1 milion američkih dolara (1.5 milion bosansko-hercegovačkih konvertibilnih maraka) za uništenje svih džamija u tom gradu u toku rata. Islamska zajednica je podnijela tužbu još 2000. godine, ali je postupak ponovo otvorila kada je propala vansudska nagodba s obzirom da Grad nije bio spreman priznati krivicu, u skladu sa zahtjevom.
U toku izvještajnog perioda Općina Travnik u Federaciji je djelimično ispoštovala odluku Doma za ljudska prava iz 2003. godine (Dom za ljudska prava je preimenovan u Komisiju za ljudska prava pri Ustavnom sudu) kojom se općinskim vlastima naređuje premještaj javne škole iz zgrade koja je nekad pripadala katoličkoj nadbiskupiji. Općina je izvršila povrat polovine zgrade nadbiskupiji kao dijela katoličkog školskog centra. Međutim, drugu polovinu i dalje koristi škola. Sud je naredio školi da se iseli iz zgrade do 1. jula 2006. godine, ali do tog datuma nadležni organi nisu dodijelili sredstva potrebna za novu školsku zgradu, tako da se sporna zgrada i dalje koristi kao javna škola.
Manjinske vjerske zajednice također nailaze na poteškoće prilikom pokušaja da dobiju dozvole za nove crkve i džamije. Katolička crkva i dalje nastoji dobiti dozvolu, za koju je prvi put podnijela zahtjev 2000. godine, za izgradnju nove crkve u sarajevskom naselju Grbavica. Ona se žali da lokalni organi vlasti s bošnjačkom većinom odbijaju izdati dozvolu.
Nisu zabilježeni slučajevi vjerskih zatvorenika i pritvorenika u zemlji.
Prisilna promjena vjere
Nema saznanja o prisilnoj promjeni vjere, kao ni o slučajevima maloljetnih državljana Sjedinjenih Država koji su oteti ili ilegalno odvedeni iz Sjedinjenih Država, ili odbijanja vlasti da takvim državljanima dopusti povratak u Sjedinjene Države.
Antisemitizam
Djela antisemitizma usmjerena protiv Jevreja su rijetka. Čelnici Jevrejske zajednice navode da postoji tendencija ka miješanju anti-izraelskog raspoloženja sa antisemitizmom, s obzirom da opća javnost i mediji često ne prave razliku između kritike na račun izraelske politike i antisemitske retorike. Javne kritike upućene na račun izraelske politike u toku sukoba između Izraela i Libana 2006. godine nisu sadržavale konkretne antisemitske elemente.
U maju 2007. godine su planirani koncert pjevača iz Hrvatske Marka Perkovića Thompsona otkazali organizatori iz hrvatske katoličke karitativne udruge zbog sigurnosti. Planovi da se koncert održi su isprovocirali brojne proteste Jevrejske zajednice i drugih koji smatraju da se tekstovima Thompsonovih pjesama veličaju ustaše i nacisti.
Dio III. Povrede i diskriminacija u društvu
Nisu zabilježeni slučajevi povreda prava i diskriminacije u društvu iz razloga vjerskog vjerovanja i prakticiranja vjere, dok istaknuti čelnici u društvu nisu uvijek preduzimali pozitivne korake ka promoviranju vjerske slobode. U poređenju sa prethodnim izvještajnim periodom, napadi na vjerske objekte i vjerske vođe su bili u znatnom porastu, posebno u toku kampanje mjesecima prije općih izbora, kada je nacionalističkom retorikom koju su koristile neke političke stranke naglašavane vjerske i etničke tenzije.
Vjerski objekti manjina, duhovne vođe i vjerske zajednice nosili su teret osvete zbog diskriminacije i nasilja vršenog od strane pripadnika njihovih vjerskih/etničkih skupina u područjima u kojima čine većinu. S obzirom da su moćni simboli vjerske identifikacije i etničke pripadnosti, vjerski službenici i objekti su bili omiljene mete. Većina vjerskih čelnika je oštro kriticizirala nasilje i nacionalizam prema vlastitoj zajednici, ali su bili manje glasni u osudi djela protiv pripadnika drugih zajednica. Pripadnici većinskih vjerskih ili etničkih zajednica imali su prednost prilikom zapošljavanja.
Diskriminacija je ostala ozbiljan problem u RS-u, posebnon u njenom istočnom dijelu, i u područjima Federacije s hrvatskom većinom; diskriminacija ne-muslimanskog stanovništva je pojačana u nekim područjima u kojima Bošnjaci čine većinu, a u kojima žive konzervativne islamske zajednice. Sarajevo, glavni grad sa bošnjačkom većinom, sačuvao je djelimično svoju tradicionalnu ulogu multietničkog grada; međutim, i dalje postoje pritužbe vezane za diskriminaciju. Neki stanovnici koji nisu islamske vjeroispovijesti su izjavili da se u glavnom gradu osjećaju izolirano i marginalizirano.
Povećao se broj incidenata protiv vjerskih simbola, duhovnih vođa i imovine u svim područjima sa većinom iz određene etničke zajednice, posebno u toku perioda neposredno prije općih izbora u oktobru 2006. godine. Lokalna policija generalno nije provodila ozbiljne istrage nakon tih incidenata. Naprimjer, u julu 2006. godine su neidentificirani počinitelji su otvorili vatru na mezarje u Trebinju i oštetili nekoliko nišana. Istog tog mjeseca i u istom gradu su neidentificirane osobe bacile eksplozivnu napravu na kuću bošnjačkog povratnika. Kada je policija zaključila da su napadi bili nestašluk omladine iz tog mjesta, islamska zajednica na lokalnom nivou je uputila zahtjev za smjenom načelnika policije zbog neprovođenja potpune istrage. Česti su bili izvještaji o tome kako lokalna policija za takve incidente krivi nestašnu omladinu, pijance ili druge mentalno nestabilne osobe.
Na prostoru cijele zemlje desilo se nekoliko djela nasilja i vandalizma usmjerenih na islamske vjerske mete. U oktobru 2006. godine je zoljom veliki dio džamije u Jasenici pored Mostara, što je predstavljao najteži napad od završetka rata. Džamija u Jasenici je postala izvor kontroverzi kada su Hrvati iz tog područja izrazili negodovanje njene izgradnje zato što njen novi izgled nije u skladu sa zakonom kojim je dozvoljena rekonstrukcija originalnog stila od prije rata. Gradski čelnici su naložili njeno uklanjanje, ali naredba nije ispoštovana prije napada. U septembru 2006. godine je Čaršijska džamija u Bosanskoj Dubici bila meta stalnih vandalskih napada. U avgustu 2006. godine je aktivirana eksplozivna naprava na mezaru bivšeg predsjednika Alije Izetbegovića; uništeni su nišani i eksplozija je napravila veliki krater na njegovom mezaru.
Srpski pravoslavni lokaliteti su također bili meta vandalskih napada. U decembru 2006. godine su nepoznati počinitelji kamenovali pravoslavnu crkvu u Kaknju, a u novembru 2006. godine je oštećeno nekoliko spomenika na pravoslavnom groblju u selu Mioči. U avgustu 2006. godine su neidentificirane osobe ispisale prijeteće, antisrpske grafite na srpskoj pravoslavnoj crkvi u Petrovom. Također u avgustu su nepoznati počinitelji oštetili nekoliko te polomili veliki broj vazni na pravoslavnom groblju u Ljubinićima i polupali prozore i oštetili ulazna vrata na pravoslavnoj crkvi u Gračanici.
Katolički vjerski objekti su također bili meta vandalskih napada. U septembru 2006. godine su nepoznate osobe slomile staklo na ulaznim vratima katoličke crkve u sarajevskom naselju Grbavica. Crkva je bila predmetom kontroverzi jer je katolička zajednica uputila zahtjev za izdavanje dozvole za izgradnju nove crkve, koji nadležni organi tek trebaju odobriti. Također u septembru su u naselju Orašje kod Tuzle oštećeni vrata i prozori na kapeli na groblju, a vjerske statue razbacane.
Protestantske crkve su također bile meta vandalskih napada. Na uskršnju nedjelju 2007. godine su izvršene provalne pljačke u nekoliko crkava u Sarajevu i ukradeni su dokumenti kongregacija, posebno spiskovi osoba koje su krštene. Neke crkve su bile izložene stalnim provalama i žalile su se da lokalna policija nije nastojala pronaći odgovorne, nego je zastrašivala crkvene dostojnike pozivajući ih duge informativne razgovore.
U nekoliko slučajeva je zabilježeno da su se muslimanima nudili ekonomski stimulansi za prakticiranje vjere i/ili oblačenje na način koji je drugačiji od tradicionalnog muslimanskog običaja. Također je zabilježeno da su muslimankama nuđeni finansijski stimulansi za nošenje hidžaba i da prakticiraju striktno tumačenje islama.
Vođe četiri tradicionalne vjerske zajednice su sudjelovale na Međureligijskom vijeću Bosne i Hercegovine koje je nastavilo s radom uprkos znatnim nesuglasicama i finansijskim ograničenjima.
Katolički biskupi i pravoslavne vladike se i dalje redovno sastaju kako bi razgovarali o pitanjima od zajedničkog interesa. U toku sedmice ekumenskog dijaloga u aprilu 2007. godine nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljic predvodio misu u Sabornoj crkvi u Sarajevu, a mitropolit Nikolaj, na čelu Srpske pravoslavne crkve, predvodio je misu u sarajevskoj Katedrali.
Mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanjski biskup Ratko Perić sastao se sa muftijom mostarskim Seidom ef. Smajkićem po prvi put nakon završetka rata, a za Bajram je biskup Perić uputio praznične čestitke muslimanima te regije. Oba događaja su pomogla da se ponovo otvore kanali komunikacije u gradu koji je i najviše podijeljen u cijeloj zemlji.
U septembru 2006. godine su vladika Vasilije i tadašnji ministar ljudskih prava i izbjeglica Mirsad Kebo vodili pregovore o izmiještanju srpske pravoslavne crkve, sagrađene na lokalitetu uništene džamije u selu Divić u istočnoj RS. Iako su ti pregovori označili pozitivno rješenje kontroverznog i dugog sukoba, crkva nije bila izmještena do kraja izvještajnog perioda.
U oktobru 2006. godine su stručnjaci iz preko 15 država sudjelovali na trodnevnoj interdisciplinarnoj konferenciji na temu istraživanja Jolokausta u Jugoistočnoj Evropi. Konferencija, održana u Sarajevu, bila je prva takve vrste u BiH.
Dio IV. Politika Vlade SAD-a
Američka vlada razgovara o pitanjima slobode vjere sa Vladom i vođama sve četiri tradicionalne vjerske zajednice i novih vjerskih grupa u kontekstu svog međureligijskog dijaloga i politike promoviranja ljudskih prava. Američka vlada je podržala povratak izbjeglica, demokratizaciju i zaštitu ljudskih prava u cijeloj zemlji. Ambasada je javno kritikovala primjere vjerske diskriminacije i napade na vjerske zajednice i objekte i podsticala je političke lidere iz svih etničkih zajednica i pripadnike međunarodne zajednice da jednako energično odgovore. Američka vlada i dalje pruža veliku podršku potpunoj implementaciji Daytonskog sporazuma i politički umjerenoj, multietničkoj vladi, što predstavlja politiku čija je namjera unaprijediti poštivanje slobode vjere u zemlji.
Kada je domaće udruženje baptističkih crkava naišlo na probleme prilikom registracije 15 svojih pridruženih vjerskih zajednica, Ambasada je intervenirala u svoje ime kod nadležnih zvaničnika u Ministarstvu pravde.
Ambasada je također nastavila lobirati usvajanje državnog Zakona o restituciji kojim bi se pomoglo vjerskim zajednicama da povrate svoju imovinu.
Ambasador se često sastajao sa liderima vjerskih zajednica, pojediničano i skupa sa svima, kako bi apelirao na međureligijski dijalog i izgradnju tolerantnog društva. Službenici Ambasade su se također sastajali redovno sa predstavnicima svih vjerskih zajednica kako bi razgovarali o slobodi vjere i sponzorirali manifestacije namijenjene vjerskim zajednicama. Ambasador je organizirao iftar za bosanske muslimane, bio je domaćin Međureligijskog vijeća više puta i odigrao je bitnu ulogu u podsticanju lokalnih, entitetskih i državnih zvaničnika da osiguraju pozitivan ishod ukopa u Bratuncu 12. maja 2007. godine. Ambasador je također član Izvršnog odbora Fondacije Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari koja nadgleda izgradnju Memorijalnog centra i mezarje žrtava masakra odraslih i maloljetnih Srebreničana u Potočarima 1995. godine.
Američka vlada je finansirala organizaciju nastave na temu ljudskih prava i demokratije, održane u 50 posto svih osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini. U toku izvještajnog perioda, nastava je uključena i u svim privatnim katoličkim školama u BiH.
Kako bi se promovirao međureligijski dijalog, Ambasada je nastavila aktivan angažman u programu saradnje sa vjerskim zajednicama na svim nivoima, i bila je domaćin akademicima i predavačima iz SAD-a koji su se sastajali sa vjerskim organizacijama i podržala program saradnje između Univerziteta Sarajevo i Unverziteta Arizona u cilju otvaranja postdiplomskog programa za komparativne vjerske studije. Komisija Ambasade za demokratiju je odobrila projekat koji je predložilo Međureligijsko vijeće BiH kojim se promovira svijest i razumijevanje BiH Zakona o slobodi vjere i stvara sistem putem kojeg bi Vijeće moglo osuditi skrnavljenje vjerske imovine i lica. Sredstvima iz programa za podršku demokratiji u istočnoj Evropi omogućeno je programu Ambasade za povezivanje škola da utvrdi i ponudi module za 'Islam i demokratija' i 'istočno pravoslavno hrišćanstvo i demokratija' nastavnicima vjerskih nauka širom zemlje. Katolička crkva je također odobrila izradu module za 'katoličanstvo i demokratija'.