Izvještaji Ministarstva inozemnih poslova
BOSNA I HERCEGOVINA
Sloboda vjere je zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine (BiH) i entitetskim ustavima Federacije Bosne i Hercegovine (Federacija) i Republike Srpske (RS); vjerskim zajednicama je također i Zakonom o slobodi vjere dat širok spektar prava. Ovi i drugi zakonski propisi i politike doprinijeli su generalno slobodnom prakticiranja vjere.
U praksi je Vlada generalno poštivala slobodu vjere. U toku perioda na koji se ovaj izvještaj odnosi, donekle je povećan stepen zaštite slobode vjere od strane Vlade; međutim, lokalni organi vlasti i dalje povremeno ograničavaju slobodu vjere manjinskih vjerskih zajednica.
Nastavljaju se društvene zloupotrebe i diskriminacija na osnovu vjerske pripadnosti, vjerovanja ili prakse. Diskriminacija vjerskih manjina se dešava u gotovo svim dijelovima zemlje. Smanjen je broj slučajeva napada na vjerske simbole, vjerske službenike i imovinu u područjima s etničkom većinom bilo kojeg od tri naroda. Vjerske vođe i političari na lokalnom nivou su svojim izjavama za javnost doprinijeli netolerantnosti i povećanju nacionalizma. Vjerski simboli su često zloupotrebljavani u političke svrhe. Nekoliko nelegalno sagrađenih vjerskih objekata i dalje izazivaju tenzije i sukob u više zajednica.
Vlada SAD-a razgovara o pitanjima slobode vjere sa Vladom i liderima iz sve četiri tradicionalne vjerske zajednice te sa vjerskim zajednicama u nastajanju, u sklopu svoje cjelokupne politike promoviranja ljudskih prava i pomirenja. Američka ambasada je podržavala vjerske zajednice u njihovim nastojanjima da dobiju dozvole za izgradnju novih vjerskih objekata. Ambasada je podržala aktivnosti vjerskih zajednica u vezi sa restitucijom imovine i podržala je nekoliko programa razmjene stručnih osoba, pozivanja predavača te kulturnih programa u cilju promoviranja slobode vjere.
Dio I. Vjerska demografija
Zemlja se prostire na 31.816 kvadratnih milja i ima 3.9 miliona stanovnika. Teritorija zemlje je podijeljena na dva entiteta, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, te zasebnu administrativnu cjelinu u Brčkom (Brčko Distrikt).
Prema nezvaničnim procjenama državne Agencije za statistiku BiH, muslimani čine 45 posto stanovništva, pravoslavci 36 posto, rimokatolici 15 posto, protestanti 1 posto i druge zajednice, među njima i Jevreji, 3 posto. Bošnjaci se generalno povezuju sa islamom, bosanski Hrvati sa Rimokatoličkom crkvom i bosanski Srbi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Jevrejska zajednica, sa oko 1.000 pripadnika, zadržala je svoje historijsko, poštivano mjesto u društvu zahvaljujući vjekovnom suživotu sa drugim vjerskim zajednicama i njenoj aktivnoj ulozi u posredovanju među njima.
Stopa očitovanja vjere je među tradicionalnim vjerskim zajednicama relativno niska; međutim, postoje područja na kojima je prisutno znatno veće bogoštovlje, naprimjer, među Hrvatima-katolicima u Hercegovini i među bosanskim muslimanima u srednjoj Bosni. Za mnoge bosanske muslimane vjera često služi kao identifikator zajednice ili etniciteta, a prakticiranje vjere se svodi na povremene odlaske u džamiju ili značajne obrede povodom rođenja, vjenčanja i smrti.
Etničko čišćenje u toku rata od 1992. do 1995. godine proizvelo je unutrašnje migracije i izbjeglištvo, čime je izvršena segregacija stanovništva u zasebna etno-religijska područja. Zbog toga većina Srba pravoslavaca živi u RS-u, dok većina muslimana i katolika živi u Federaciji. U Federaciji i dalje postoje zasebna područja sa muslimanskom odnosno katoličkom većinom. Većina katolika živi u Hercegovini, a većina muslimana u srednjoj Bosni. Jevrejska zajednica, kao i mnoge druge manje vjerske zajednice u BiH, među njima i protestantska, najbrojnija je u Sarajevu.
Dio II. Status slobode vjere
Pravni/politički okvir
Državnim Ustavom je zagarantirana sloboda vjere. BiH Zakonom o slobodi vjere zagarantirana je sloboda vjere, osiguran je pravni status crkava i vjerskih zajednica i zabranjen je bilo koji vid diskriminacije bilo koje vjerske zajednice. Zakonom se također pruža osnova za uspostavljanje odnosa između države i vjerskih zajednica.
Ustavom se štite prava tri najmnogobrojnija etnička naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata), te time i tri najveće vjerske zajednice, tako što se svakom narodu obezbjeđuje zastupljenost u vlasti i oružanim snagama. Kao rezultat strukture vlasti stvorene Daytonskim sporazumom, mandati u parlamentima i većina funkcija u vlasti se dijele među pripadnicima triju konstitutivnih naroda. Ovakve odredbe često dovode do ustavne diskriminacije pripadnika “ostalih” i simpatizera određenih vjerskih zajednica koji jasno ne pripadaju niti jednom od tri konstitutivna naroda. U izvještajnom periodu Evropski sud za ljudska prava nije riješio nijedan spor koji su pokrenuli pripadnici bosanske Jevrejske i Romske zajednice u vezi s diskriminacijom onih koje Ustav svrstava u kategoriju „ostalih“.
Vlada na državnom nivou ne priznaje niti jedan vjerski praznik kao državni praznik, a Parlament još uvijek nije postigao saglasnost oko zakona o državnim praznicima na državnom nivou. Entitetske i kantonalne vlasti i dalje rutinski priznaju vjerske praznike koje obilježavaju pripadnici većinske vjerske zajednice u datoj sredini, kada institucije vlasti ne rade. Vjerski praznici koji se na lokalnom nivou obilježavaju su pravoslavni Vaskrs i Božić u RS-u, katolički Uskrs i Božić u Hercegovini i Kurban bajram i Ramazanski bajram u Sarajevu i srednjoj Bosni.
BiH Zakon o slobodi vjere odnosi se na vjeru i odobrenje djelovanja vjerskih zajednica i njime se daje pravo na slobodu savjesti i vjere u Bosni i Hercegovini. Crkvama i vjerskim zajednicama se daje status pravne osobe i koncesije koje su specifične za nevladine organizacije. Zakonom se također stvara jedinstven registar za upis svih vjerskih zajednica, koji se vodi pri Ministarstvu pravde, dok je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice zaduženo za dokumentiranje povreda vjerskih sloboda.
Prema odredbama Zakona, 300 punoljetnih državljana može pismenom prijavom uspostaviti novu crkvu ili vjersku zajednicu, koju dostavljaju Ministarstvu pravde. Ministarstvo pravde donosi rješenje u roku od 30 dana od dana podnošenja prijave. Žalba protiv odbijanja upisa u registar se dostavlja Vijeću ministara BiH. Zakonom se odobrava manjinskim vjerskim organizacijama da se upišu u registar i djeluju bez ikakvih nepotrebnih ograničenja.
Dana 20. avgusta 2007. godine je Predsjedništvo BiH ratificiralo Konkordat sa Svetom Stolicom. Konkordatom se priznaje javno-pravni subjektivitet Katoličke crkve u BiH i daje se više prava, među njima i priznavanje katoličkih blagdana. Također, dana 7. maja 2008. godine je Predsjedništvo BiH ratificiralo sporazum sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Predsjedavajući Predsjedništva Haris Silajdžić je glasao protiv tog sporazuma, tvrdeći da Srpska pravoslavna crkva nije suverena zemlja kao što je to Sveta Stolica. Njegov stav je nadglasan i sporazum je stupio na snagu 16. maja 2008. godine. Konkordat zaključen sa Svetom Stolicom i sporazum zaključen sa Srpskom pravoslavnom crkvom u skladu su sa bh. Zakonom o slobodi vjere.
Zakonom o slobodi vjere potvrđeno je pravo svakog građanina na vjersko obrazovanje. Zakonom se pozivaju zvanični predstavnici vjerskih zajednica da preuzmu nadležnost za vjersku pouku u svim javnim i privatnim predškolskim ustanovama, osnovnim školama i na višim nivoima obrazovanja širom BiH. Te osobe su službenici općine u kojoj vrše vjersku pouku, s tim da su na tu službu imenovani od strane vjerske institucije koja je nadležna za nastavni program iz vjeronauke. Međutim, Zakon nije uvijek u potpunosti primjenjivan, posebno u segregiranim školskim sistemima ili tamo gdje se javlja politički otpor od strane nacionalističkih stranačkih dužnosnika na općinskom nivou (vidjeti Ograničenja slobode vjere).
Vjerska naobrazba je uveliko decentralizirana, kao i obrazovni sistem generalno. Javne škole nude vjersku pouku, ali uz nekoliko izuzetaka, škole uglavnom nude vjersku pouku iz one vjere koja predstavlja većinu u datom području. Prema Zakonu, učenici (ili njihovi roditelji, ako se radi o učenicima osnovnih škola) mogu donijeti odluku da ne pohađaju te časove. Ako dovoljan broj učenika manjinske vjerske zajednice odnosno zajednica pohađa određenu školu (20 u RS-u, 15 u Federaciji), škola mora organizirati vjersku pouku i za tu djecu. Međutim, u ruralnim dijelovima zemlje obično nema kvalificiranih predstavnika vjerskih zajednica koji bi mogli držati nastavu iz vjeronauke učenicima iz manjinskih zajednica. Učenici iz manjinskih zajednica često su rasuti po udaljenim područjima, što predstavlja problem za organiziranje nastave čak i kada nastavnik postoji. U pet kantona sa bošnjačkom većinom, u Federaciji, u školama je organizirana vjerska pouka iz islama i to dva časa sedmično, kao izborni predmet U kantonima sa hrvatskom većinom svi učenici hrvatske nacionalnosti pohađaju časove iz katoličkog vjeronauka, i to jedan čas sedmično u osnovnim i srednjim školama, kao izborni predmet.
Ograničenja slobode vjere
Slabi administrativni i pravosudni sistemi su efektivno ograničavali slobodu vjere i postavljali veće prepreke zaštiti prava vjerskih manjina. U nekim slučajevima su lokalne vlasti unaprijedile zaštitu slobode vjere; međutim, poštivanje slobode vjere i dalje je ograničeno selektivnim provođenjem zakona i indiferentnošću nekih vladinih dužnosnika, čime je omogućeno nasilje u društvu i prijetnje nasiljem kako bi se ograničila mogućnost bogoštovlja vjernika u područjima u kojima nisu u većini. Naprimjer, lokalna policija je u rijetkim primjerima vršila lišavanja slobode počinitelja vandalskih djela nad vjerskim objektima i nasilja i maltretiranja vjerskih službenika i vjernika. Uspješna krivična gonjenja su bila izuzetno rijetka. Lokalna policija je često tvrdila da su za takve napade odgovorne maloljetne osobe, osobe pod utjecajem alkohola ili duševno nestabilne osobe.
Nedostatak jedinstvene zaštite stvorio je prepreke zaštiti prava manjina. Policija, kao i entitetske i lokalne vlasti, često su dozvoljavali ili poticali atmosferu u kojoj su bile moguće povrede slobode vjere. U nekim slučajevima je nespremnost policije i tužiteljstava da vode agresivne istrage i krivično gone u djelima protiv vjerskih manjina ostala glavna prepreka zaštiti prava vjerskih manjina. Ustupanje vjerskih simbola i objekata u političke svrhe negativno se odrazilo na međureligijski dijalog i međuetničke odnose u mnogim zajednicama. Organi većinske vjerske ili etničke zajednice često su vršili diskriminaciju nad organima manjinske zajednice po pitanjima koja se odnose na usluge općine, uključujući i sigurnost i obrazovanje.
Linije koje razdvajaju politiku, etnički identitet i vjeru često su nejasne. Političke stranke kojima dominira jedna etnička zajednica i dalje su moćne i još uvijek se direktno identificiraju sa vjerom povezanom sa njihovom dominantnom etničkom grupom. Mnogi lideri političkih stranaka manipuliraju osnovnim atributima svojih etničkih zajednica, uključujući i vjeru, kako bi ojačali svoj kredibilitet kod birača. Vjerske vođe su odigrale utjecajnu političku ulogu u vladinoj politici i programima, ponekad na štetu agnostika ili pripadnika druge vjere.
Baptistička crkva je još uvijek nailazila na probleme oko registriranja Saveza protestantsko-evanđeoskih crkava u Bosni i Hercegovini. Prema izjavama službenika Baptističke crkve, organi vlasti tvrde da Zakon ne priznaje pravni termin “savez”.
Vjerski službenici manjinskih zajednica u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru žalili su se na diskriminaciju vršenu od strane lokalnih vlasti u pogledu korištenja vjerske imovine, opstrukcionizma u pružanju usluga na nivou općine i zaštite policije te istraga vezanih za maltretiranje i vandalizam.
Odredbe Zakona o slobodi vjere koje se odnose na obrazovanje nisu u svim slučajevima u potpunosti poštivane, posebno u segregiranim školskim sistemima ili tamo gdje postoji politički otpor nacionalističkih stranačkih zvaničnika na općinskom nivou. Vlasti na entitetskom, kantonalnom i općinskom nivou pružale su finansijsku podršku u različitim omjerima četiri tradicionalne vjerske zajednice – muslimanskoj, srpskoj pravoslavnoj, katoličkoj i jevrejskoj zajednici. Vjerske zajednice su primile najviše sredstava u područjima u kojima su njihovi pripadnici u većini.
Učenici većinskih vjerskih zajednica, i ponekad manjinskih vjerskih zajednica, su bili izloženi pritisku nastavnika i svojih vršnjaka da pohađaju nastavu iz vjeronauke koja nije obavezna, i većina ih je i pohađala tu nastavu. Djeca koja nisu željela biti izdvojena i razlikovati se od svojih vršnjaka često su pohađala časove pouke iz vjere koja je većinska, iako to nije vjera koju prakticiraju kod kuće.
U toku izvještajnog perioda, Islamska zajednica Bosne i Hercegovine je pokrenula kampanju za uvođenje vjerske pouke i u predškolske ustanove u Kantonu Sarajevo. Javnost se uveliko usprotivila toj inicijativi tako da ona nije ni provedena.
Zabilježeno je i nekoliko kontroverznih i visoko ispolitiziranih slučajeva koji su se odnosili na nelegalnu izgradnju vjerskih objekata i spomenika na privatnom i javnom zemljištu. U tim slučajevima su objekti i spomenici podignuti da bi se uputila politička poruka vjernicima manjinskih vjerskih zajednica o dominaciji većinske etno-religijske zajednice u datom području, čime su stvarane etničke tenzije i ometan proces pomirenja.
Nelegalna izgradnja vjerskih objekata nastavljena je sve do kraja izvještajnog perioda. Nelegalno sagrađena srpska pravoslavna crkva ostala je na zemljištu povratnice bošnjačke nacionalnosti u Konjević Polju u istočnoj RS, uprkos rješenju Ministarstva za urbanističko planiranje RS-a iz 2004. godine kojim se nalaže izmiještanje crkve. U junu 2007. godine su zvaničnici RS-a i Srpske pravoslavne crkve u principu usuglasili premještaj crkve, ali do kraja izvještajnog perioda crkva nije izmještena. Od drveta, nezakonito sagrađena srpska pravoslavna crkva na zemljištu u privatnom vlasništvu Bošnjaka u Kotorskom i dalje je izvor pravnog i etničkog sukoba, bez obzira na sve rokove koje su nadležni organi više puta određivali za njeno izmiještanje.
Sve četiri tradicionalne vjerske zajednice u zemlji ističu brojne zahtjeve za restitucijom imovine koju je komunistička vlast bivše Jugoslavije nacionalizirala nakon Drugog svjetskog rata. Zakonom o slobodi vjere se vjerskim zajednicama daje pravo na restituciju eksproprisane imovine u cijeloj zemlji "u skladu sa zakonom“. U decembru 2007. godine su srpski poslanici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH glasali protiv prijedloga zakona o restituciji, iako je prijedlog prethodno prošao prvo čitanje na Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, u septembru 2007. godine. S obzirom na odsustvo državnog zakona kojim bi se uredilo pitanje restitucije, povrat imovine koja je nekada pripadala vjerskim zajednicama nastavlja se na ad hoc osnovi, prema nahođenju općinskih zvaničnika, s tim da se uglavnom postupak povrata završava samo u korist većinske zajednice u datom području.
Mnogi zvaničnici su koristili slučajeve restitucije kao sredstvo političkog patronata, dovodeći vjerske vođe u ovisnost o političarima kako bi povratili imovinu koja je nekad oduzeta od vjerskih zajednica. Drugi neriješeni zahtjevi za restitucijom imovine su politički i pravno komplicirani. Naprimjer, Srpska pravoslavna crkva i dalje traži povrat zgrade u kojoj je smješten Ekonomski fakultet Univerziteta Sarajevo i nadoknadu za zemljište na kojem se nalazi zgrada državnog parlamenta. Jevrejska zajednica i Islamska zajednica također ističu svoje stare zahtjeve za povratom velike komercijalne i stambene imovine u Sarajevu. Katolička zajednica ima veliki broj istih zahtjeva prema Banjoj Luci.
Katolička crkva i dalje potražuje svoju imovinu u Općini Travnik, u Federaciji, u kojoj je smještena osnovna škola. Iako je polovina objekta vraćena, druga polovina se i dalje koristi kao škola, što predstavlja kršenje sudske naredbe Općini da isprazni objekt do jula 2006. godine.
Pred Okružnim sudom Banja Luka nastavljena su ročišta u sporu koji je pokrenula Islamska zajednica protiv grada Banja Luka, u RS-u, kojim traži odštetu za uništenje svih 14 džamija u tom gradu u toku rata. Islamska zajednica je podnijela tužbu još 2000. godine, ali je postupak ponovo otvorila 2007. godine kada je propala izvansudska nagodba s obzirom da je Grad odbio priznati krivnju, kako je to u tužbi traženo.
Manjinske vjerske zajednice također nailaze na poteškoće prilikom pokušaja da dobiju dozvole za izgradnju novih crkava i džamija. Katolička crkva i dalje nastoji dobiti dozvolu, za koju je prvi put podnijela zahtjev 2000. godine, za izgradnju crkve u sarajevskom naselju Grbavica. Evanđeoska crkva i dalje nastoji dobiti građevinsku dozvolu za izgradnju nove crkve na svojoj imovini u centru Mostaru. Crkveni zvaničnici su izjavili da je došlo do dugih administrativnih odgađanja izdavanja dozvole zbog korupcije među općinskim zvaničnicima, posebno zbog toga što je Crkva odbila platiti mito.
Nisu zabilježeni slučajevi vjerskih zatvorenika i pritvorenika u zemlji.
Prisilna promjena vjere
Nema saznanja o prisilnoj promjeni vjere, kao ni o otmici i nelegalnom izmiještanju maloljetnih državljana Sjedinjenih Američkih Država iz Sjedinjenih Država, niti o odbijanju da se takvim državljanima dopusti povratak u Sjedinjene Države.
Dio III. Zloupotrebe i diskriminacija u društvu
Zabilježeni su slučajevi zloupotreba i diskriminacije u društvu zbog vjerske pripadnosti, vjerovanja, očitovanja vjere, dok istaknuti čelnici u društvu nisu uvijek poduzimali pozitivne korake ka promoviranju slobode vjere.
Broj incidenata usmjerenih protiv vjerskih simbola, vjerskih službenika i imovine u sva tri etnički većinska područja se smanjio, posebno u usporedbi sa prethodnim izvještajnim periodom u kojem su napadi na vjerske ciljeve često bili rezultat cjelokupne političke atmosfere u zemlji prije, u toku i odmah nakon općih izbora u oktobru 2006. godine. Zbog takvih napada su lideri Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine počeli pribavljati sve raspoložive izvještaje o povredama slobode vjere, kao što su napadi na vjerske zvaničnike i vjerske objekte, kao i drugi vidovi vjerske diskriminacije. U maju 2008. godine je Međureligijsko vijeće objavilo svoj prvi izvještaj kojim je obuhvaćen period novembar 2006. - decembar 2007. godine. U izvještaju se navodi propust Vlade da istraži, krivično goni i kazni počinitelje takvih djela. Prema izvještaju, policija i tužitelji su često tvrdili da su počinitelji maloljetne osobe ili duševno poremećene osobe i nisu provodili ozbiljne i detaljne istrage u takvim slučajevima. Naprimjer, u aprilu 2008. godine jedna osoba je oštetila ploču s natpisom Islamske zajednice u Trebinju. Uz pomoć video-nadzora džamije, policija je odmah otkrila počinitelja, ali ga je privela tek poslije nekoliko sedmica.
Na prostoru cijele zemlje desilo se nekoliko djela nasilja, krađe i vandalizma usmjerenih protiv islamskih vjerskih objekata. U septembru 2007. godine su nepoznate osobe uništile pet nišana na mezarju Hadži Omerove džamije u Banjoj Luci. Također u septembru je jedna muška osoba, kojeg su prijatelji u obližnjem kafiću navodno nagovorili da isprovocira Bošnjake, urinirao po zidu Osman Pašine džamije u Trebinju odmah nakon što je počela ramazanska molitva. Incident je zabilježen video tehnikom i policija je u roku par dana privela počinitelja srpske nacionalnosti iz istog mjesta. U februaru i martu 2008. godine su nepoznati vandali bojom ispisali grafite nacionalističkog sadržaja na objektima u vlasništvu Islamske zajednice u Banjoj Luci i Mostaru. Prema izvještaju Međureligijskog vijeća, došlo je do porasta broja peticija protiv “preglasnog” ezana u Zvorniku, Kozluku i Glumini, u istočnoj Bosni.
Srpski pravoslavni lokaliteti su također bili meta vandalskih djela. U februaru 2008. godine je izvršeno nekoliko napada na srpsku pravoslavnu crkvu u Gračanici pokraj Tuzle, kada su nepoznati počinitelji kamenovali crkvu, razbili šest prozora, prevrnuli 34 nadgrobna spomenika i iščupali krstove iz spomenika i okrenuli ih naopako. Također u februaru uništeno je 11 nadgrobnih spomenika i 6 krstova na spomenicima u Janji, kod Bijeljine. Bojeći se napada na svoj manastir, u julu 2007. godine su pravoslavni redovnici u Sasama kod Srebrenice tražili zaštitu policije dvadeset četiri sata dnevno kako bi zaštitili manastir od prijetećih napada.
Katolički lokaliteti su također bili meta vandalskih napada. U julu 2007. godine su nepoznate osobe uništile nekoliko nadgrobnih spomenika na katoličkom groblju u Sultanovićima kod Bugojna. Zvaničnici su izjavili da je to bio peti po redu napad u periodu od dva mjeseca.
Diskriminacija je ostala ozbiljan problem u zemlji, posebno diskriminacija protiv nesrba u RS-u, nehrvata u zapadnoj Hercegovini i nebošnjaka u srednjoj Bosni. Sarajevo, glavni grad sa bošnjačkom većinom, djelimično je sačuvao svoju tradicionalnu ulogu multietničkog grada; međutim, i dalje postoje pritužbe vezane za diskriminaciju, izolaciju ili marginalizaciju nemuslimana.
Neke osobe su propovijedale oblike Islama koje ne pokazuju tolerantnost prema drugim religijama i drugim tumačenjima Islama. Debata sa Islamskom zajednicom se nastavlja oko načina na koji je moguće pomiriti ta konkurentna tumačenja.
Vođe četiri tradicionalne vjerske zajednice su sudjelovale na Međureligijskom vijeću Bosne i Hercegovine koje je nastavilo s radom uprkos povremenim nesuglasicama i finansijskim ograničenjima.
U maju 2008. godine je Srpska pravoslavna crkva organizirala “donatorsku večeru” u etnički podijeljenom gradu Mostaru kako bi prikupila sredstva za rekonstrukciju stare Saborne crkve u tom gradu. Vlada i privatni donatori su obećali preko 4 miliona dolara za taj projekt. Predstavnici Katoličke crkve i Islamske zajednice u Mostaru su prisustvovali večeri.
U aprilu 2008. godine su predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i Općine Zvornik potpisali sporazum o izmiještanju kontroverzne srpske pravoslavne crkve izgrađene na lokalitetu prethodno uništene džamije u selu Divić u istočnoj RS. Islamska zajednica je pristala na finansiranje izmiještanja, Srpska pravoslavna crkva je pristala pružiti pomoć pri povratu zemljišta Islamskoj zajednici, a predstavnici Općine Zvornik su pristali da pomognu pri rješavanju svih administrativnih pitanja u procesu premještaja. Do kraja ovog izvještajnog perioda crkva još uvijek nije izmještena.
Katolički biskupi i pravoslavne vladike se i dalje redovno sastaju kako bi razgovarali o pitanjima od zajedničkog interesa. U toku sedmice molitve za jedinstvo kršćana, u januaru 2008. godine, mitropolit Nikolaj, koji se nalazi na čelu Srpske pravoslavne crkve u BiH, i kardinal Vinko Puljić, na čelu Katoličke crkve u BiH, sa svojim biskupima su organizirali vjerski program u okviru kojeg su, između ostalog, i naizmjenično propovijedali u Katedrali odnosno Sabornoj crkvi.
Za razliku od prethodnog izvještajnog perioda, u ovom izvještajnom periodu nisu zabilježeni antisemitski incidenti.
Dio IV. Politika Vlade SAD-a
Vlada SAD-a razgovara o pitanjima slobode vjere sa Vladom i vođama sve četiri tradicionalne vjerske zajednice i novih vjerskih grupa u kontekstu svog cjelokupnog međureligijskog dijaloga i politike promoviranja ljudskih prava. Ambasada SAD-a je javno kritizirala slučajeve vjerske diskriminacije i napada na vjerske zajednice i objekte i poticala je političke lidere iz svih etničkih zajednica i pripadnike međunarodne zajednice da jednako energično odgovore na iste. Američka vlada i dalje pruža podršku potpunoj implementaciji Daytonskog sporazuma i politički umjerenoj, multietničkoj vladi, u namjeri da unaprijedi poštivanje slobode vjere u zemlji.
Ambasada SAD-a je nastavila lobirati usvajanje Zakona o restituciji kako bi pomogla vjerskim zajednicama da povrate svoju imovinu.
Kada je Evanđeoska crkva u Mostaru naišla na poteškoće u dobivanju građevinske dozvole za izgradnju nove crkve na svojoj zemlji u centru grada, u decembru 2007. godine, Ambasada je u njeno ime intervenirala kod općinskih organa.
Ambasador SAD-a i predstavnici Ambasade se često sastaju sa glavnim liderima sve četiri najveće vjerske zajednice i priredili su ili gostovali na zajedničkim iftarima i proslavama vjerskih praznika, kao što katolički i pravoslavni Božić i Pesah. Ambasada također direktno radi sa vjerskim vođama, pojedinačno i skupa sa svima, u razmatranju pitanja vjerske slobode te da bi na njih apelirala da rade na međureligijskom dijalogu. Ambasador je i dalje član Izvršnog odbora Fondacije Srebrenica-Potočari, Spomen obilježje i mezarje žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine.
Američka vlada je nastavila širom zemlje finansirati organizaciju nastave iz ljudskih prava i demokratije, koja se održava u 50 posto svih osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini i u svim privatnim katoličkim školama u BiH.
Kako bi promovirala međureligijski dijalog, Ambasada je nastavila svoj aktivan angažman u programu saradnje sa vjerskim zajednicama na svim nivoima. U okviru programa Ambasada je bila sponzor akademicima i predavačima iz SAD-a koji su se sastajali sa vjerskim organizacijama i finansirala je stipendije za studente Fakulteta islamskih nauka i učenike nekoliko medresa za učenje engleskog jezika, pomogla uspostavljanje saradnje između Univerziteta Sarajevo i Univerziteta Arizona u cilju uvođenje programa za postdiplomske studije iz komparativne religije. Finansirala je nekoliko programa razmjene stručnjaka u cilju promoviranja vjerskog dijaloga, među njima i program razmjene pod nazivom “vjera i zajednica” kojim je 18 vodećih mladih vjerskih vođa iz BIH pružena šansa da studiraju komparativnu religiju u Sjedinjenim Američkim Državama. Američka vlada je također finansirala Fond Ambasadora za očuvanje kulturne baštine u podršci rekonstrukciji vjerske imovine koja je uništena tokom rata od 1992. do 1995. godine, među njima muslimanske Šeranića kuće u Banjoj Luci, Crkve Svete Marije i tornja Svetog Luke u Jajcu i srpske pravoslavne crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Ošanićima kod Stoca. Ambasada je također podržala i prvu zajedničku izložbu vjerskih artefakata sve četiri najveće vjerske zajednice u zemlji.